50. DANI SATIRE FADILA HADŽIĆA: NIJE BAŠ SVE IDEALNO, ALI JOŠ SMO ŽIVI

Doživjeti 50. godinu nije mala stvar. Ne dožive je svi. U srednjovjekovnoj Europi prosječni životni vijek bio je između 30 i 35 godina. 19. stoljeće donijelo je veliki skok u kvaliteti života, tako da je do kraja stoljeća prosjek dosegao oko 50 godina. U vremenima u kojima trenutno živimo prosjek je 80 godina. Naravno, sve su to ipak statistike, jer puno toga ovisi o mjestu u kojem smo rođeni, našoj ekonomskoj moći, klasnoj i političkoj situaciji itd.

Dok pišem ove redove iz relativnog mira svoga zagrebačkog doma, u SAD-u radnici prosvjeduju protiv dekadentne raskoši ovogodišnje Met Gale zbog pokroviteljstva problematičnog milijardera Jeffa Bezosa, notornog po (između ostalog!) eksploataciji svojih radnika i minimalnim plaćama koje nisu dostatne za dostojanstven život. Nadalje, cijene nafte divljaju zbog aktivnog sukoba SAD-a i Izraela s Iranom i njegovim saveznicima, čineći nas sve nervozne oko moguće ekonomske krize, a broj civilnih žrtava u Gazi raste u besmisao.

U svojoj oštroj i provokativnoj ratnoj drami „There is a War” britanski satiričar Tom Basden piše dijalog između dvoje ljudi na neimenovanoj ratnoj fronti. Anne govori – vojnici ubijaju djecu kojoj su tek 4 godine. Kako mogu to? Pa to je noćna mora! Vojnik Martin joj na to praktično odgovara – pa da, nije jednostavno. Djeca su puno sitnije mete. Anne se zgrozi i izdere na njega – mislila je u moralnom smislu! Kako to mogu – u moralnom smislu!

Svaki put kad pročitam tu repliku nasmijem se naglas, a zatim me nešto stegne u želucu. Jer ta na prvi pogled jednostavna crnohumorna replika operira na više razina – automatski nas angažira, ili nasmijava ili zgraža, testira naš prag tolerancije i demonstrira koliko često smo anestezirani od strahota i nepravdi koje se događaju oko nas. Satira nas mora intelektualno izazvati i emotivno involvirati. Mora nas podsjetiti da smo živi. Jer biti živ – emotivno i intelektualno – je nužna početna točka za daljnje društveno djelovanje.

Imala sam plan brendirati ove jubilarne Dane satire Fadila Hadžića kao festival „živog satiričkog autora”, i ponosno sam izjavila da sam konačno uspjela u svojoj namjeri da svi autori selektiranih predstava budu živi suvremenici, a onda sam shvatila da su se u selekciju potkrali i jedan Branislav Nušić i Anton Pavlovič Čehov i pokvarili mi plan. Kakvi provokatori. Zato ih i valjda i cijenimo.

Ali šalu na stranu – ne inzistiram na živim autorima zato što manje cijenim Pirandella, Molierea ili Aristofana. Nego zato što se kanon u našoj civilizaciji teško osporava. A suvremenoj satiri je uvijek sužen prostor. Jer onima kojima ona ne odgovara – uvijek ju mogu okarakterizirati kao nedovoljno kvalitetnu ili relevantnu.

A istina je negdje drugdje – suvremena satira je često prljava, jer je morala prokrčiti mnoge prepreke da dođe do nas. Morala je dugo pješačiti kroz divljinu i progurati se kroz procjepe. I zato je ponekad malo gruba, malo neuredna. Ne postoji ulaštena satira. I svima je jasno da nije sve što je duhovito istovremeno i satirično. Malo je teže shvatiti da nije sve što je satirično uvijek i duhovito. Zvuči jednostavno, ali dajmo si trenutak da malo razmislimo o tome.

Željela bih da ovi jubilarni 50. Dani satire Fadila Hadžića budu još jedna prilika da se okupimo, da se nasmijemo i da promislimo – o čemu kao zajednica pričamo, što proizvodimo, tko to proizvodi i za koju publiku. Vjerujem da bi se i veliki Fadil Hadžić, vjerojatno naš najproduktivniji i najrelevantniji komediograf, bez kojeg ovog festivala i kazališta ne bi bilo, složio s tim.

Kako je i sam rekao u jednom od posljednjih intervjua koje je dao: „Kad se upustite u pisanje, ponese vas ideja i mislite da je odlična, ali tek kad dođete pred publiku vidite je li djelo dobro ili nije. U umjetnosti nema recepata, jer kad bi ih bilo, onda to ne bi bila umjetnost nego zanat. U umjetnosti je sve varljivo i nepredvidljivo.”

I zato, nadam se da će vam se neke predstave svidjeti. Možda neke i neće. Ali nadam se da imate svoje mišljenje i da ćete ga podijeliti na okruglom rođendanu ovog festivala koji se ove godine dotiče pitanja – državnih granica, toksičnosti kapitalizma, klasnih nepravdi, patrijarhata, građanskog licemjerja, važnosti zajednice i važnosti kazališta.

Dobrodošli na 50. Dane satire Fadila Hadžića!

Vaša izbornica, još samo ovaj put,

Vedrana Klepica