Jugoslovensko dramsko pozorište: Muška suza

50. Dani satire Fadila Hadžića 

ANTOŠA ČEHONTE

Na akademiji nimalo nisam volio čitati Čehova. Uvijek su nas zatrpavali nekim informacijama o atmosferi u njegovim dramama, govorili su nam o melankoliji i dosadi, o likovima koji samo filozofiraju i pate jer su nesposobni preuzeti život u svoje ruke. Kao mlad čovjek nimalo nisam volio ta čudna i meni nejasna stanja. Nikako nisam mogao povezati ta uputstva i ono što je sam Čehov napisao ispod naslova svoje drame – komedija.

Kasnije me život naučio i otvorio vrata prema ovom predivnom i beskrajno duhovitom i uzbudljivom piscu.

Priznajem, za razliku od zaljubljivanja u Čehova, zaljubljivanje u Danila Harmsa bilo je na prvu rečenicu. Obožavao sam njegov ludizam i strukturu njegovih nepredvidivih priča. Uživao sam u Harmsovim pseudonimima i stalnom pretvaranju i prerušavanju u druge likove.

I tada sam negdje slučajno pronašao pseudonime pod kojima je Čehov pisao:

Čovjek bez slezene
Mog brata brat
Odisej
Antoša Čehonte

I ljubav se rodila. Pronašao sam svoj prolaz, tajna vrata u te predivne tekstove i te predivne likove. Taj doktor koji je svojim pisanjem izliječio onoliko likova koliko ih je tijekom tog kratkog života uspio ugurati u svoje priče. Kao ribar u svoje mreže, hvatao je likove bez milosti.

Njegove priče i kratke drame posebno su me fascinirale. Moj prvi susret s Medvjedom bio je poput eksplozije. Više od dvadeset godina nosim sa sobom ideju da se posvetim njegovim kratkim dramama. Okretao sam ih na različite načine ne bih li pronašao formu koja ih sve može izdržati. I konačno sam pronašao misao koja je te likove mogla spojiti na jednom mjestu. Jako sam volio njegove likove muškaraca koji u svojoj zaljubljenosti u žene ispuštaju svoju dušu i, bome, svoju suzu. Tako je nastala ideja o predstavi koja bi na jednom mjestu spojila više slomljenih duša. Kao baza mi je poslužila drama Na glavnom drumu u kojoj se, dok vani bjesni oluja, odvija prava emotivna drama.

U potrazi za dramaturgom, piscem s kojim bih surađivao na ovoj predstavi, naišao sam na Davida Jakovljevića. Mladog, ali vrlo zanimljivog pisca s posebnim humorom. Zajedno smo pronašli strukturu koja povezuje nekoliko priča i krenuli stvarati svijet o muškarcima koji plaču. I tada su se u našu mrežu uhvatile drame Medvjed i Prosidba te pripovijetka Šala. Ja sam imao davnu želju baviti se dramom o Tatjani Rjepinoj, ženi koja je umrla i koja se pojavljuje na svadbi muškarca koji ju je ostavio i zbog kojega se ubila. Ta kratka drama zauzela je mjesto uvoda i scene od koje sve u predstavi počinje.

Stvorili smo komad o muško-ženskim odnosima u jednom olujnom dobu, metaforu za neki svijet koji nas čeka tamo negdje ako ovako nastavimo. I sve se posložilo. Čehov nas je, kao čovjek koji je volio maštati o čovječanstvu koje će doći za dvjesto-tristo godina, uveo u neki postapokaliptični svijet koji čeka na nas.

Tako je nastao komad pod naslovom Muška suza, drama na kojoj još uvijek radim s velikim veseljem i uživanjem. Uživam u svakoj rečenici koju mi je Čehonte ponudio. Na kraj predstave stavio sam – neću priznati koji – monolog koji nas izravno vodi u jedan svijet koji nas čeka u budućnosti. A dok ta budućnost ne dođe, završit ću citatom: Kad sunce sja, i na groblju je veselo.

Aleksandar Popovski