Povodom Svjetskog dana kazališta, kojega svake godine 27. ožujka obilježavaju kazališta diljem svijeta, prenosimo ovogodišnju hrvatsku poruku čiji je autor Siniša Popović.
Čestitamo svim kazališnim kolegama, ali i našoj vjernoj publici koja nas sve ove godine prati i s nama živi, uz nadu da će ova teška vremena ubrzo biti iza nas te da ćemo se uskoro ponovno susresti na kazališnim daskama i u kazališnim dvoranama!
“Zamoljen od strane Hrvatskog društva dramskih umjetnika da vam uputim poruku u prigodi obilježavanja Svjetskog dana kazališta, pitam se pred svima vama – što može kazalište danas?
Što ono može u vremenu razarajućeg materijalizma koji želi sve sebi podčiniti, kojem je cilj obogaljiti svaku naznaku duhovnosti, koji ne preza ni od toga da dovede u pitanje i sam opstanak civilizacije.
Što može kazalište danas ponuditi onima koji ga rijetko ili nikad ne posjećuju zaokupljeni ružnoćom vlastite borbe za opstanak ili pak onima zaokupljenima još ružnijom borbom za zgrtanjem ispraznog obilja?
Isto ono što nam je tisućama godina svima podjednako nudilo.
Može nam neposrednije od ijedne druge umjetnosti, baš sad, ovog trena i tu pred nama postaviti pitanje – kakav je to život koji danas živimo.
Moramo vjerovati u kazalište.
Svi mi koji ga stvaramo. Moramo ustrajati u toj vjeri. To nam je poslanje. Gubeći sve više bitke za ljudsko dostojanstvo na pozornici stvarnog života postajemo sve odgovorniji za onaj koji stvaramo na ovoj imaginarnoj, duhovnoj.
Kad nam je već dano (ili smo pak sami sebi to uzeli za pravo) da suočavamo ljude sa njima samima prikazujući im kako žive, kako ne žive i kako bi mogli živjeti, činimo to smjelo, originalno i nadasve odgovorno.
Učinimo sve što možemo da ne dopustimo ovom čudovišno surovom svijetu da silnom halabukom, izostankom tolerancije, pomanjkanjem svakog boljeg ukusa i općim nesuglasjem prodre u posvećeni prostor kazališta.
Ne dopustimo nikad da kazalište prestane biti mjesto susreta i spoznaje.
Samo najboljima među nama poći će za rukom da ustraju u tom poslanju, pa i njima tek ponekad. Iza njih ostat će tek pokoja suhoparna bilješka o njihovom radu i poneka izblijedjela fotografija.
Ali u vremenu koje nam je dano da u njemu trajemo na kazališnoj pozornici, u susretu s publikom koja zna i osjeća da se ono što se pred njom zbiva ne može ni doživjeti ni prenijeti izvan tog prostora i vremena, u tim kratkim nadahnutim trenucima spoznajemo zajedno s našom publikom što kazalište može!
Neka nam je svima sretan i ispunjen nastojanjem da budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, ne samo današnji, nego svaki dan u kazalištu.”
Siniša Popović
