ŽENIDBA

Podnaslovljena kao „Posve nevjerojatan događaj u dva čina“, komedija „Ženidba“ doista je nevjerojatan dramski konstrukt, napisan još 1835. godine, a koji je svojim inovativnim, izrazito modernim i žanrovski te tematski raznolikim dramaturškim postupcima nemjerljivo utjecao na povijest komedije ali i drame uopće. Otvorila je tadašnjoj ruskoj književnosti posve nove, dotad neistražene puteve, a njezina je britka satira i izniman humor čine izuzetno aktualnom i danas.

Glavni lik, dvorski savjetnik Potkolesin, neodlučan u ideju ženidbe te pod društvenim ali i obiteljskim pritiskom, odlazi u dom Agafje Tihonovne u kojem se okupljaju i drugi prosci spremni na ženidbu. Mladu Agafju pritom nitko ne pita želi li se udati, provodadžijka Fjokla Ivanovna pokušava ugovoriti posao i zaraditi, a Potkolesinov najbolji prijatelj Kočkarev ima svoje razloge zašto Potkolesina svim silama gura u dogovoreni brak. Na taj način put do ženidbe odjednom postaje sve samo ne jednostavan zadatak…

Ova univerzalna komedija razotkriva apsurdnu zloupotrebu ideje braka i kritizira formalizam, osobito u sferi intimnih odnosa. Ženidba se ne prikazuje kao čin ljubavi, već kao društvena obaveza, statusni simbol i sredstvo za ostvarenje osobne koristi, odnosno kao institucija podložna tuđim očekivanjima i društvenim pritiscima. S druge pak strane, brak kao društveni dogovor donosi jasno propisane okvire te zapravo donosi kontrolu pojedinaca, ali – i značajnije i konkretnije od toga, najčešće i prije svega – kontrolu žena. U tom smislu, Ženidba traži odgovore na pitanja kao se izboriti sa društvenom ali i samonametnutom represijom.

Unatoč prikazanim manama svojih likova, koji uspješno ili manje uspješno skrivaju vlastite slabosti, duboko potisnute želje, vlastite slobode te na kraju i identitete, Gogolj to čini s toplinom, razumijevanjem i suosjećanjem. Njegova komediografska vještina leži upravo na tom tankom rubu na kojem otvaranje prema ljudskim slabostima ili nedostacima nikada ne prelazi granicu prema ismijavanju; on je u svojoj nutrini duboko zaljubljen u čovjeka pa i onda kad taj isti čovjek griješi. Gogoljeva sposobnost da kroz karaktere stvori komiku ostavlja dubok dojam – ona nas suočava s vlastitim manama i licemjerjima, čak i kada bismo najradije od njih okrenuli pogled. No, kad već ne možemo pobjeći od tih istina, barem se možemo nasmijati – i to iskreno, iz srca.