USTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Trajanje: 110 min

Profesor Vjeko živi u centru Zagreba s Hrvojem, nepokretnim ocem, nekadašnjim ustaškim časnikom. Vjekin užitak su noćne šetnje kada, odjeven kao žena, luta gradom. U jednoj od tih šetnji pretuče ga grupa mladića. U bolnici ga prepozna Maja, medicinska sestra koja živi u podrumu njegove zgrade. Od toga trenutka Maja se počne brinuti za njega i njegovog oca. Zauzvrat Vjeko Majinom mužu, policajcu Anti, pomogne pripremiti ispit iz Ustava Republike Hrvatske… Tako počinje ova priča o ljubavi i mržnji, priča o četvero vrlo različitih ljudi koje je sudbina iznenada učinila međusobno ovisnima.

Nakon velikog uspjeha jednog od najhrabrijih filmova novog milenija, „Ustav Republike Hrvatske“ i na pozornici Satiričkoga kazališta Kerempuh.

Riječ je o predstavi koja će se baviti ljubavlju i mržnjom, hrabrošću i kukavičlukom, erotikom i netrpeljivošću prema drugima i različitima.

Crno – bijeli svijet

Okruženi smo netrpeljivošću. Strašno nas iritira sve što je drugačije od onoga u što vjerujemo, a istovremeno ne dozvoljavamo da naš svjetonazor, našu istinu, bilo tko ironizira ili dovodi u pitanje. Mi, što bi ono pjesma rekla, stojimo postojano, uzdignutog čela u crno-bijelom svijetu koji dijelimo na naš “svijet dobra” i njihov “svijet zla”.

Nitko ne zna zašto smo takvi, zašto kod nas populizam tako lako proizvodi virus netrpeljivosti? Znamo samo da sve uvijek počinje s neimaštinom i podgrijavanjem mržnje do točke na kojoj se ona pretvara u nasilje. A to nasilje, taj ples smrti, zatim traje najmanje tri do četiri godine. I kada napokon završi, na brzinu se pokriju grobovi, a zločini kazne više simbolično, no stvarno. Niti jedna nova vlast na prostorima bivše Jugoslavije nikada nije imala vremena za prošlost. I taj “opći zaborav” traje sve do trenutka dok netko ponovo ne razgrne grobove i upravo u njihovo ime sve vrati na početak kruga.

Zadnjih godina ponovno smo svjedoci nimalo nježnog bujanja mržnje. Kao da dolazi novi val netolerancije, ideološke zasljepljenosti, fanatizma. I ne samo na ovim prostorima. Netrpeljivosti između pripadnika različitih nacija, religija, starosjedilaca i doseljenika… zapanjujućom se brzinom širi i Europom.

Kako je kod nas od zadnjeg plesa smrti prošlo tek dvadesetak godina, ovo što se događa opasno poremećuje pedesetogodišnji ciklus krvavih nevolja na koji nas je historija navikla. Zato nam se učinilo važnim zapitati se kako ta mržnja danas i ovdje živi, čime se hrani, kako oblikuje ljudske živote?

Ako me filmovi koje sam radio nečemu uče, onda je to da je svaka priča razumljiva izvan našeg geografskog i mentalnog prostora samo ako je čvrsto ukorijenjena u svoju svakodnevicu, u svoj prostor i, što je najvažnije – u mentalitet iz kojeg potiče. I ako pritom ne koketira sa “svijetom” pokušavajući pojednostavniti stvari kako bi one tamo nekom nepoznatom bile “lakše razumljive”. Jer jedino kada se ljudi u gledalištu suoče sa stvarnim ljudima na platnu, pa makar im oni na početku i bili potpuni stranci, mogu sebe usporediti s njima, njihov život prevesti u svoje, u svoje ljubavi i mržnje.

Ustav Republike Hrvatske vrlo je intimna, ljubavna priča o četvoro ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba. Priča je to o ljudima koji su međusobno vrlo različiti, od društvenog statusa do seksualne orijentacije, od političkog svjetonazora do religija kojima pripadaju ili ne pripadaju. U našoj priči, osim prostora, spajaju ih i njihovi, često suprotstavljeni, “demoni prošlosti”. Demoni koji ih tjeraju da žive više u prošlosti, no u sadašnjosti.

Svjestan sam da pričati o tome nije ni jednostavno ni lako. Isto tako znam da se u takvoj priči ponekad mora biti direktan, čak i grub. Uz sve to moja nakana je vrlo jednostavna, želim se baviti živim ljudima, ne mrtvim idejama. Zato od ove priče i njenih junaka ne namjeravam raditi “tragediju”. Dapače, nakana mi je da o svim tim “teškim stvarima” pričam s malim, jedva primjetnim smiješkom na licu, s toplinom s kojom se može voljeti i najnegativniji junak.

S poštovanjem,

Rajko Grlić

 

Vinko Brešan režirao je dvostruko više predstava negoli filmova i filmskih hitova. Grlićev i Tomićev Ustav Republike Hrvatske njegova je peta režija u kazalištu Kerempuh, od desetak kazališnih režija uopće, nakon što je režirao u istome teatru Pljusku, Ljubav, voda, struja, telefon, Ne igraj na Engleze i Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja.

Ovo je, međutim, i prvi put da Brešan radi po filmskom scenariju kolege. Dosad su, naime, drugi radili po Brešanu: Mario Kovač režirao je u splitskom HNK operu prema Brešanovu filmu Maršal, kao što je režirao Svećenikovu djecu nakon izlaska istoimenog filma, iako je važno reći da je taj Matišićev tekst svoj život ipak prvotno počeo u teatru, 1999., u splitskom HNK.

– Ideja da radim Ustav nije moja, nego ravnatelja Ljuštine, kao i u svim slučajevima mojih angažmana u kazalištima. U kazalište nikad ne dolazim sa svojim idejama, nego uvijek mene netko zove i kaže mi “radi to i to”. Grlićev film, rekli ste, nije se “ohladio” u kinima. E, pa siguran sam da niti neće jer se pravi filmovi nikad ne “hlade” – govori Vinko Brešan koji je 10. siječnja počeo s probama u Kerempuhu.

Ustav RH priča je o četvero ljudi koji žive u istoj zgradi i nikad valjda ne bi međusobno prozborili da ih nesretne okolnosti na to ne natjeraju. Junaci priče su neoustaša Vjeko koji živi s Hrvojem, nepokretnim ocem, nekadašnjim ustaškim časnikom. Vjeko noću šeta odjeven kao žena i u jednom od izlazaka biva pretučen. U bolnici ga prepozna Maja, medicinska sestra i njegova susjeda. Maja se počne brinuti za njega i njegova oca, a Vjeko Majinu mužu policajcu zauzvrat pomogne pripremiti ispit iz Ustava RH. Ante, dobrovoljac Domovinskog rata, živi u strahu da će pasti na ispitu jer je Srbin. Paušalno promatrano, Tomićev i Grlićev scenarij ne doima se kao teško adaptibilan u kazalištu…

– Ne, nije teško adaptibilan. Kao kazališni redatelj ovdje koristim artificijelnost kazališta, služenje znakovima, što u filmu ne možeš. Na primjer, meni su u teatru svi likovi non-stop na sceni, dva stana dviju obitelji jedan su prostor, hoću reći, slijedeći ideju komada, svi smo mi u istoj kaši i svi gledamo jedan drugome kroz prozore i vrata – otkriva detalj kazališnog uprizorenja Ustava RH.

Štos u Grlićevoj podjeli, koji se svidio filmskoj publici, jest što Vjeku, neoustašu, gaya i transvestita, igra srpski glumac Nebojša Glogovac. Tog manevra nema u Brešanovu teatru.

– Gledajući film, nisam razmišljao o tom detalju podjele. Znači li, uostalom, takva podjela išta austrijskoj ili njujorškoj publici. Film se, konačno, radi za svjetske kinodvorane. Irelevantno mi je stoga igra li ustašu Srbin, Hrvat ili Slovenac. Važno mi je samo da je ustaša odličan glumac. Kod mene će to biti Borko Perić, a policajca će igrati Nikša Butijer. Maja je Ana Maras Harmander, a Damir Poljičak ostarjeli ustaški časnik – kaže Vinko Brešan o podjeli u kojoj su još Matija Šakoronja i Vedran Mlikota. Dramaturginja je Željka Udovičić, kostimografkinja Doris Kristić, a scenograf Dragutin Broz.

Brešanov je generalni odnos prema Grlićevom opusu očekivan.

– Rajko je redatelj mog odrastanja. Samo jednom se ljubi, Štefica Cvek u raljama života, Za sreću je potrebno troje filmovi su mojih formativnih godina…

 

Htio ne htio, predstava Ustav RH ipak je, kaže, novo čitanje Grlićeva i Tomićeva scenarija.

– Film je riješio odnose među likovima pa ja ne moram ispočetka uvjeravati glumce da je lik takav i takav, što mi je olakšanje. Predstava će sličiti filmu, ali će sličiti i na Mirise, zlato i tamjan. Kao Madona kod Slobodana Novaka, tako je i Hrvoje Kralj kod Tomića stalno u krevetu, kod mene čitavo vrijeme na sceni u krevetu.

Stari ustaša kao centralna osoba scene oko koje se sve vrti – najavljuje redatelj koji, iako blizak rukopisu Ante Tomića, još nikad nije snimio film prema njegovu scenariju. Ovo će, međutim, biti drugi put da, nakon predstave “Ljubav, voda, struja, telefon”, režira po njemu u teatru.

– Tomić i ja stalno smo, kad je riječ o mogućoj filmskoj suradnji, u kontraritmu, ali nikad ne reci nikad… Prvi dugometražni film Vinka Brešana Kako je počeo rat na mom otoku bio je i prvi kinohit od 1990. Gledalo ga je 342.000 ljudi. Njegov posljednji film Svećenikova djeca gledalo je u Hrvatskoj i inozemstvu, u 40-ak zemalja, više od 350.000 ljudi, i to bi bio najgledaniji naš film od 1990.

U svom novom, najavljenom filmu Država, čije snimanje počinje krajem godine, Vinko Brešan opet će surađivati sa scenaristom Matom Matišićem. Film je komedija, ne i romantična…

– Teško je napraviti romantičnu komediju ako su vam glavni likovi premijer, predsjednik države i šef SOA-e. Scenarij se pisao jako dugo, a inspiracija zaista jest bila Vlada Zorana Milanovića i Ivo Josipović kao predsjednik. Kad se promijenila vlast, Mate i ja smo se malo zatekli, što sad… No, onda smo zaključili da je posrijedi univerzalan scenarij, da svaki premijer, ministar, šef tajne službe, funkcionira na način opisan u scenariju. Jer, nije riječ o komediji karaktera, nego o komediji situacija, humor se gradi na apsurdnim i nadrealnim situacijama, na metodologiji politike i političara – govori redatelj koji još nema do kraja definiranu podjelu jer snimanje predstoji tek za deset mjeseci.

 

/ Zahvaljujemo Jutarnjem listu na ustupljenom dijelu razgovora vođenog uoči premijere Ustava Republike Hrvatske u Kerempuhu – Jutarnji list, 3. veljače 2017., autorica: Ivana Mikuličin /

Ustav Republike Hrvatske
O dramatizaciji filma i njegovog scenarija

Prilagodba filma (ili njegovog scenarija) za kazališnu izvedbu još uvijek djeluje kao senzacija, pa bi na taj način mogla biti dočekana i predstava prema vrlo uspjelom filmu Ustav Republike Hrvatske redatelja Rajka Grlića koji je s Antom Tomićem i koscenarist, a time i koautor teksta kojeg je za izvedbu u Kerempuhu adaptirala i dramaturški obradila Željka Udovičić Pleština, a režirao Vinko Brešan. Doduše, taj postupak više nije potpuni kuriozitet, jer je i zagrebačka publika mogla vidjeti nekoliko takvih inscenacija posljednjih godina – Nakon probe prema TV-filmu Ingmara Bergmana u Histrionu redateljice Aide Bukvić koja je u Komediji režirala i Diplomca, scensku prilagodbu hita Mikea Nicholsa iz 1967. U Gavelli je Rene Medvešek postavio Kao na nebu prema švedskom filmu Kaya Pollacka, a Dalibor Matanić Fine mrtve djevojke prema vlastitom filmu i scenariju Mate Matišića. Istarsko narodno kazalište iz Pule gostovalo je s Matanićevom predstavom Thelma i Louise prema slavnom filmu ceste iz 1991. Ridleya Scotta, a na Festivalu svjetskog kazališta Schaubü̈hne Berlin je izvela Brak Marije Braun u režiji Thomasa Ostermeiera prema Fassbinderovom remek-djelu iz 1979. Glavni poticaj većini tih predstava nije bilo  ponavljanje komercijalnih uspjeha odabranih filmova nego njihova tematska zanimljivost, društvena kritičnost i provokativnost. I Ustav Republike Hrvatske pojavljuje se u Kerempuhu jer i film, a i tekst Grlića i Tomića, kroz začudne mijene sudbina nekoliko protagonista zanimljivo i vrlo jasno personalizirano prikazuju socijalne probleme i predrasude, te kako oni utječu na sudbinu pojedinca i njegov ne samo profesionalni nego i privatni život.

U počecima kinematografije, nakon što su pokretne slike prestale biti senzacija samom svojom tehnološkom  novinom i dojmom da su (čak i bez boje i tona) najvjernije ogledalo života, film je ponajviše u kazalištu tražio elemente koje će mu pomoći u razvitku i stjecanju digniteta. Doduše, u tome se koristio i onim umjetnostima kojih se utjecaje moglo pronaći i u teatru – iz književnosti je u prvo vrijeme nerijetko uzimao fabulu, slikarstvo je moglo pomoći u oblikovanju filmske slike, a glazba (u razdoblju nijemog filma kao živa pratnja) je pridonosila stvaranju atmosfere. Kazalište je ipak bilo najbliže zbog toga jer su njegov najbitniji dio kao i u većini filmova bili predstavljači – najčešće glumci, a i (u filmu tek nakon uvođenja zvuka) plesači i pjevači, pa se film kao nova predstavljačka umjetnost oslanjao na onu koja je posjedovala bogatu tradiciju. Tako je još 1908. u Francuskoj bio značajan Film d’art koji se zasnivao na snimljenom kazalištu, ali čak i kad se film počeo osamostaljivati i pronalaziti posebnosti vlatitog izraza postojali su snažni utjecaji bliskog medija. Kazališni ekspresionizam snažno je utjecao na rasvjetu, scenografiju, a donekle i na oblikovanje fabule iznimno uspjelog filmskog ekspresionizma u Njemačkoj, a u tek oformljenom Sovjetskom Savezu revolucionarne promjene i u umjetnosti rezultirale su u  kazalištu iznimno dojmljivim i originalnim rješenjimaa koja su utjecala i na vrlo značajna ostvarenja mladog sovjetskog filma pri čemu je ponekad bilo i zanimljivih povratnih utjecaja. U SAD-u su pak popularne kazališne vrste – vodvilj (bitno drugačiji od europskog) i burleska fizičkim gegovima – snažno utjecali na filmsku slapstick komediju.

Nakon uvođenja zvuka film se još snažnije okrenuo prema kazalištu nalazeći u njemu ne samo zanimljive fabule nego i gotove, provjerene dijaloge, ali rezultati su nerijetko bili ispod očekivanja i tek je s vremenom postalo jasno da gotovo identične stvari u dva medija funkcioniraju na drugačiji način. Posebno je to bilo uočljivo u dijalogu. On je u kazalištu morao uključiti i naznake o onome što se na sceni nije moglo vidjeti, a što je filmska slika vrlo jednostavno mogla prikazati – od sitnih detalja do vremenskih prilika i cjelovitih ambijenata i njihovih brzih promjena. Uz za film nepotrebno obilje informacija kazališni je dijalog kao i scenski prostor bio donekle stiliziran, dok je filmski u većini slučajeva nastojao djelovati potpuno realistično ili svakodnevno. U tome je i zametak bitnih razlika glume u ta dva medija, ali za njih je ne manje važna i činjenica da glumci na sceni svoju ulogu ostvaruju u kontinuitetu i u suigri s patnerima, dok filmski glumac nastoji održati kontinuitet svojeg tumačenja uloge tijekom višednevnog (ponekad i višemjesečnog) snimanja, a svoju interpretaciju određuje mnogo više prema redatelju nego partneru, jer su redatelj i njegova upotreba kamere i montaže presudni za stvaranje lika.

Iako su s vremenom i neki principi filmskog pripovijedanja ponekad imali odjeka u teatarskim postupcima (uporaba svjetla, montažna organizacija radnje…), odnos ta dva bliska medija dugo je bio daleko od idiličnog. Dok su se ambiciozniji filmski autori trudili dokazati da kinematografija, iako puno mlađa, može biti isto tako umjetnost kao i teatar, kazalištarci često ogorčeni što im je film oduzeo nezanemariv dio široke publike nastojali su svom poslu pridati respektabilnost umjetnosti, a konkurente predstaviti kao puke zabavljače. Sve je vodilo prema tipičnom sukobu elitističke i popularne kulture, a ti su se odnosi počeli mijenjati tek kad je filmu dio gledatelja preotela televizija, a potom video i DVD da bi nakon šire uporabe interneta i svih njegovih mogućnosti publika filma (osebice ona koja ga je gledala na velikom ekranu) brojem postalo gotovo izjednačena s kazališnom, pa su obje predstavljačke umjetnosti u tom pogledu postale podjednako namijenjene eliti. U tim su okvirima i međusobni odnosi izgubili dugogodišnji antagonizam, pa se i teatar počeo otvorenije i bez osjećaja krivnje koristiti raznim elementima filma, te su i scenska uprizorenja filmova ili njihovih scenarija postajala sve češća. Pritom se ipak ne smije  zaboraviti da različitost ta dva medija mora donijeti i različita ostvarenja, te da „vjernost originalu“ ne može biti razlog za pozitivnu ocjenu predstave, što je i povijest kinematografije pokazala time što su među brojnim ekranizacijama kazališnih djela upravo vjerne preslike bile i najmanje uspješne, jer film i kazalište uz sličnosti imaju i bitne razlike – od drugačijeg tretmana prostora i vremena, glume i dijaloga do konteksta i odnosa prema gledateljima, pa bi zato i intrigantnu scensku verziju Ustava Republike Hrvatske, a i njene sastavnice od glume do scenografije trebalo sagledati prvenstveno u okvirima kazališne predstave i njenih dometa i značenjskih slojeva.

Tomislav Kurelec

Ante Tomić  & Rajko Grlić

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Redatelj: Vinko Brešan
Adaptacija i dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Kostimografkinja: Doris Kristić
Scenograf: Dragutin Broz
Glazba: Mate Matišić
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
Asistentica režije: Julia Martinović
Oblikovanje vizualnih komunikacija:  Decker + Kutić
Fotografije: Ines Stipetić

Praizvedba: 25. veljače 2017.

Igraju:

Borko Perić

Ana Maras Harmander

Damir Poljičak

Matija Šakoronja

Vedran Mlikota

Hrvoje Kečkeš

Nikša Butijer

Sljedeće izvedbe:

Predstava trenutno nije u rasporedu.