ŠKRTAC
U jednoj od svojih komedija L’Impromptu de Versailles, koja predstavlja klasični primjer kazališta u kazalištu i koju Molière ispisuje kako bi se obračunao sa svojim tadašnjim kazališnim rivalima, Molière nam nudi i svoj autoportret „utemeljen na tezi da je zadaća komedije prikazivati ljudske slabosti općenito, posebno pak slabosti ljudi našeg stoljeća“. A te ljudske slabosti Molière je itekako znao bez greške detektirati i redovito im se dobro izrugati. I iako su sve komedije koje su nam ostale nakon tog komediografskog barda duboko uronjene u vrijeme u kojem su nastale, do te mjere da su se u njima mogli prepoznati mnogi njegovi suvremenici, zbog čega su neke od njih dobivale i zabranu prikazivanja, njihova trajna životnost je neupitna. Ona se nalazi prije svega u činjenici da su slabosti ljudskog roda kroz stoljeća ostale netaknute, a Molière ih vješto hvata u pomno ispisanim karakterima, ali i u mreži odnosa koji ti karakteri ostvaruju u svojim dramskim svjetovima, svjetovima koji su današnjem gledatelju jednako prepoznatljivi kao i nekadašnjim Molièrovim suvremenicima. Zbog toga Molièrova kritika nije nimalo izgubila na prodornosti, on u pravilu uvijek izaziva društvo da se pogleda u ogledalo, koje čak i kada je iskrivljeno, govori istinu.
Postavivši pred nas škrtog Harpagona, Molière se ne zaustavlja na pukom ismijavanju jedne ljudske mane. On Harpagonovu škrtost hiperbolizira do bolesti, pa Harpagon koji do bogatstva dolazi lihvarenjem, svoje ukućane tjera da žive isposnički život, sina želi oženiti za bogatu udovicu, a kćer želi udati za starca jer joj tada neće trebati osigurati miraz. Za sebe je pak izabrao mladu Mariane čiji su životni zahtjevi minimalni, pa škrtog starca neće puno koštati, već će mu dapače donijeti znatnu uštedu. Njegova kćer zaljubljena je naravno u drugog, a sin nepovratno čezne upravo za očevom izabranicom Mariane. No to je tek početak zapleta koji poput vrtloga usisava u sebe ostale likove. Oni pak neće samo pasti kao žrtve Harpagonove škrtosti, već i kao žrtve vlastitih karaktera. Harpagonova borba za blagom tako generira niz drugih borbi, a scena se pretvara u poprište laži, prijevara i bespoštednog rivalstva. I iako je Molière u Škrcu pisao o svom vremenu, njegov dramski svijet nevjerojatno nas podsjeća na onaj koji danas živimo, jer zaljubljenost u novac i vjerovanje u njegovu svemoć za nas je postala svakodnevna činjenica. Suvremeni lihvari danas možda ne nose kićene perike, naplaćuju se drugačijim putem i s vremenom su usavršili svoje metode iznude, ali karakterizira ih ista lakomost i pohlepa.
Kerempuhov Škrtac u režiji Dore Ruždjak Podolski i adaptaciji Tomislava Zajeca svjestan je istovremeno i Molièreovog komediografskog umijeća, ali i vremena u kojem ova inscenacija nastaje, te ga neprestano otvara našoj suvremenosti. Koketirajući s elementima pop kulture, stihovima dobro nam poznatim s estrade, još se dodatno naglašava situacijska komika, ali i činjenica da Molièreove likove pokreću iste strasti kao i naše suvremenike. Spominjanjem Shakespeara, Camusa, Krleže i korištenjem drugih referentnih točki izvandramske zbilje autori predstave upravo nas upućuju na to da Molièrovo ime pripada nizu bardova koji su bespoštedno kritizirali ljudsku narav, ali i da je vrijeme Molièrovih komedija bezvremensko odnosno da ono postoji upravo u onom vremenu u kojem se njegovi komadi igraju i može se ponavljati u beskonačnost. Eksplicitno poigravanje sa zakonitostima klasicističke dramaturgije unosi u predstavu dodatni humor, u kojima sve eventualne dramaturške naivnosti originalnog teksta upadaju u vrtlog metatekstualnosti suvremene dramaturgije. Klasicistički rasplet ovdje se dovodi gotovo do apsurda, onog istog apsurda koji danas živimo. Naime u posljednjem činu predstave i sami likovi postaju gledatelji koji grickajući kokice napeto prate rasplet u koji jedan po jedan upadaju. Pitanje je samo trenutka kada ćemo u Molièreov rasplet i mi sami upasti.
Jelena Kovačić
Premijera: 19. siječanj 2021.
J.B.P. Molière: ŠKRTAC
Autor adaptacije: Tomislav Zajec
Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
Scenograf: Stefano Katunar
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Autor glazbe: Stanislav Kovačić
Oblikovatelj svjetla: Miljenko Bengez
Asistentica kostimografkinje: Karmen Polović
Inspicijentica: Ena Subotić
Koordinatorica u pripremi predstave: Jasna Rešić
Harpagon – Hrvoje Kečkeš
Cléante – Josip Brakus
Élise – Maja Posavec
Valère – Filip Detelić
Mariane – Iskra Jirsak
Anselme – Vedran Mlikota / Dražen Čuček
Frosine – Linda Begonja
Jacques – Borko Perić
La Flèche – Luka Petrušić
Sudski istražitelj – Damir Poljičak
La Merluche, Simon, Sudski pisar – Karlo Mlinar
