ŠEST LIKOVA TRAŽI AUTORA

Trajanje: 90 min

Najpoznatiji Pirandellov komad i jedan od najpoznatijih dramskih komada uopće – Šest likova traži autora – stiže na daske Satiričkog kazališta Kerempuh. Još 1921. Pirandellovi su likovi krenuli u potragu za autorom koja neprekinuto traje do današnjeg dana. U toj potrazi se, osim autora, našlo još štošta, a što će se naći u Kerempuhovoj predstavi koju postavlja Oliver Frljić, možete pogledati od 19. siječnja 2018. nadalje. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu dobiva i neka nova značenja. Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, autor Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže.

Zašto se fašizam ne može smijati sam sebi?

U Zafranovićevom filmu Okupacija u 26 slika ulazak talijanskih okupatora u Dubrovnik započinje kadrom vojnika koji, vozeći se u džipu po Stradunu, baca zemlju i viče: “Ovo je sveta talijanska zemlja.” Zatim slijedi operetna parada u kojoj talijanska vojska marširajući ulazi u Grad. Vrlo brzo se taj teatralni marš pretvara u slapstick jer se vojnici posklizavaju na “svetu talijansku zemlju” i svom dužinom padaju na tle. Iako se okupljeno lokalno stanovištvo počinje grohotom smijati, zapovjednik ne dopušta da se parada prekine jer ju je naredio Duce.

Ovaj primjer sjajno ilustrira odnos fašizma i humora – točku njihovog kratkog susreta i trajnog razilaženja. Kao potpisnik Manifesta intelektualaca fašističkog pokreta i sjajan humorist, Pirandello se zasigurno našao na ovoj točki. To je točka od koje, govoreći o hrvatskom društvu danas i ovdje, počinje i naša predstava. Kroz zadnjih 26 godina to društvo opsesivno je tražilo svoj identitet i autora. U tom kontekstu, u njemu danas najpoznatija Pirandellova drama dobiva nove rezonancije i interpretativne poticaje. Humor te drame se ledi u trenutku kad njezini komički označitelji pronalaze svoje označeno u rapidnoj fašizaciji hrvatskog društva.

Točka u kojoj se fašizam i humor sastaju jest dehumanizacija kao condicio sine qua non. Ali dehumanizaciju koju podrazumijevaju prvi i drugi ipak ima suštinski različite premise i implikacije. Fašizam dehumanizira u realnom svijetu da bi dodatno normalizirao ozakonjeni ili prešutno tolerirani zločin zbog rase ili neke druge identitarne oznake. Dehumanizacija u humoru događa se unutar jasno i naglašeno postavljenog fikcionalnog okvira, kako to u svojoj knjizi Slapstick and Comic Performance objašnjava Louise Peacock. Njome se onemogućava ili minimalizira mogućnost empatijskog odnosa spram pojedinih likova. Otud i mogućnost da se u slapsticku smijemo fizičkom nasilju koji bi u svakoj drugoj situaciji izazvalo znatno drugačiji afektivni odgovor. Redukcija prostora za empatijsku identifikaciju omogućava humoru i da realizira svoj subverzivni potencijal u odnosu na realne i normirane društvene odnose moći.

Točka u kojoj se fašizam i humor trajno razilaze jest nemogućnost ovog prvog da se smije samom sebi. A upravo ta nemogućnost jest uvjet njegove egzistencije. Što bi se jednom poštenom fašisti dogodilo kad bi mu data zakonska mogućnost da nekoga fizički likvidira zbog njegove rase ili nacionalne pripadnosti postala smiješna? Upravo ozbiljnost i odsustvo autoironije koje se manifestira u različitim politikama i praksama fašističke dehumanizacije, jesu uvjeti provedbe njihovih konačnih rješenja.

Od Chaplinovog Velikog diktatora, preko Brechtovog Zadrživog uspona Artura Uija, do Lubitchevog Biti ili ne biti – da nabrojim samo par primjera iz vremena najbrutalnije ekspanzije historijskog fašizma – istinski humor je uvijek demaskirao fašističku ideologiju, bez obzira na obrazinu koju je navukla na svoje lice. A njezino lice, ma što ga prekrivalo, uvijek se moglo prepoznati po facijalnom grču koji se pojavio svaki put kad mu je kazališno ogledalo pokazalo njegov satirički odraz. Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi. Smijući se njoj, smijali bi se sebi.

Oliver Frljić

Prijevod: Helga Juretić

Redatelj i adaptacija teksta: Oliver Frljić
Asistent redatelja: Tim Hrvaćanin
Dramaturginja: Nina Gojić
Asistent dramaturginje: Robin Mikulić
Scenograf: Igor Pauška
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Izbor glazbe: Oliver Frljić
Pokret: Ana Kreitmeyer
Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
Oblikovanje zvuka: Alen Sinkauz
Izvršna producentica i inspicijentica: Mirela Tihava

Oblikovanje vizualnih komunikacija: Damir Gamulin
Fotografija na plakatima: Damir Žižić
Fotografije: Ines Stipetić

Premijera: 19. siječnja 2018.

Igraju:

Vilim Matula

Branka Trlin

Linda Begonja

Damir Poljičak

Mirela Videk Hranjec

Jerko Marčić

Borko Perić

Ozren Opačić

Karlo Mlinar

Matija Šakoronja

Josip Brakus

Kim Končar

Csilla Barath Bastaić

Iva Šimić Šakoronja

Roko Sikavica

 

25.09.2019. (Srijeda) 20:00

13.10.2019. (Nedjelja) 20:00