Sanjao sam da sam se probudio (Narodno pozorište u Beogradu)

Narodno pozorište u Beogradu 

Željko Hubač: 
SANJAO SAM DA SAM SE PROBUDIO 
Redatelj: Dino Mustafić

Riječ autora

Napisao sam komad o pozorištu, o tome koliko i kome ono znači, a kome ne, o njegovoj društvenoj poziciji, subverzivnosti, sjaju i bedi, o onome što je u njemu lepo i ružno, o strasti koja ga stvara i obesti koja ga razara, o umetničkoj sujeti i bezrezervnoj ljubavi, o snazi onih koji u njega veruju i koji mu se daju čak i kada mu ne veruju, o teatarskim utilitaristima i duhovnicima… O svim onim dragim (i ne tako dragim) pozorištnicima koji su prošetali kroz moj život u teatru i ostavili beleg, sa kojim valja živeti, a sanjati.
Čitav život sam sanjao da sam se probudio. I još uvek sanjam…
Dramu sam pisao sa ambicijom da bude što vernije ogledalo naše pozorišne stvarnosti. I svaka sličnost sa onom drugom, ovozemaljskom stvarnošću je – namerna.

Željko Hubač

Riječ redatelja

Rijetki su tekstovi domaćih pisaca koji se bave pozorištem; „Sanjao sam da sam se probudio“ je jedan od njih. Željko Hubač je kroz kaleidoskopsku dramsku strukturu postavio tekst otvorene forme koji pokreće mnoge umjetničke dileme, autorske i izvođačke, o teatru danas, u društvenom, socijalnom, estetskom, etičkom i egzistencijalnom smislu. Žanrovski disperzivan tekst koji kroz dramaturgiju snova omogućava rediteljsko-dramaturšku nadgradnju, autorefleksivnost cjelokupnog saradničkog (autorskog) i glumačkog tima gdje nam je omogućeno da se igramo, prepoznajemo sopstvenost kao dio fragilnog pozorišnog sna.
Trudili smo se da u interpretaciji Hubačeve drame publici pokažemo teatar kao društveni događaj, urbani ritual koji treba da otvara bolna i tabuizirana pitanja, da pruža doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji; kao prostor socijalnog dijaloga, mjesto različitosti i otvaranja receptivnog horizonta za nepoznato i drugačije. I na kraju, nastojali smo pokazati da i u teatarskom deiluzionizmu ima književne i scenske ljepote, svojevrsne utopije pozorišnog prostora kao paralelnog svijeta u kojem mi kao akteri proživimo dobar dio našeg životnog vijeka. Jer, na kraju krajeva, vjerujemo da teatar to sve jeste, i treba da bude; da nijedan umjetnik ne smije izgubiti nadu da njegova predstava može promijeniti tok stvari na bolje. To je nekako i definicija humanizma. Sigurno da mnoge važne i dobre predstave iz istorije pozorišta nisu mijenjale svijet, niti društvene i političke okolnosti, ali zato jesu pojedince u publici. I to je dovoljno za teatar kao jedan od civilizacijskih stubova.

Dino Mustafić