RAJZEFIBER

Trajanje: 85 minuta

Slovensko ljudsko gledališče Celje & Prešernovo gledališče Kranj

Goran Vojnović:

REISEFIEBER
(Rajzefiber)

Režija: Anica Tomić

(predstava je titlovana na hrvatski jezik)

Mnogi kažu da živimo u društvu u kojem je nerazumijevanje i neprihvaćanje drugog i drugačijeg prešlo sve civilizacijske granice. I u tome nažalost imaju pravo. Više nego ikad hranimo naše predrasude i tjeskobe, bolje nego ikada izvježbali smo svoju neosjetljivost, svijet doživljavamo preko slika u majstorski orkestriranoj proizvodnji straha koja nam ne ostavlja puno prostora za djelovanje. Taj Drugi kojeg ne možemo ili ne želimo prihvatiti, taj krležijanski Nepoznati netko za kojeg vjerujemo da će ugroziti i uništiti život kakav poznajemo, danas se za mnoge opredmećuje upravo u pojmu izbjeglica. Migrantska kriza u tom je smislu jedna od najvećih izazova suvremenog društva.

No iako je pitanje migranata postalo tzv. politički prioritet većine vlada europskih država, a čak 40 % Europljana smatra da je migracija najveći problem s kojim se Europa danas suočava, migracije su zapravo konstanta modernog doma. I sami smo nedavno živjeli iskustvo izbjeglica, no danas kada stojimo s druge strane granice / žice / zida stvari nam izgledaju drugačije, promjena perspektive učinila nas je nekim novim ljudima koji uživaju u prividu vlastite nadmoći. Suvremene europske države iz dana u dan, uporno i dosljedno insistiraju na utvrđivanju svojih granica, simbolički kao da zaista dižemo utvrde, gotovo u srednjovjekovnom smislu te riječi. Nekada su to bili kameni obrambeni zidovi kojima se danas divimo kao povijesnom artefaktu, danas je to žica i to ona bodljikava, jer treba još bolje naglasiti prijetnju, treba još jasnije dati do znanja da taj drugi na našem teritoriju nije dobrodošao.

Istovremeno državna sigurnost pojam je kojim se spremno razmeću sve političke opcije. Pa ako i nemamo žicu, politika ima još bolje oružje – nacionalizam. Ideologija nacionalizma uvijek je bio najsigurniji put prema zatvorenosti. Pripadnost naciji tretira se gotovo kao karakterna osobina, histerično se kunemo u ljepote naših zemlja, u važnosti naših jezika, u ispravnost naših tradicija bez koji ne bi bilo ni nas, kao ni nacije kojoj tako silno želimo pripadati. A svaka nacija ima svoj teritorij i svaki teritorij ima svoje granice koje prije svega treba braniti svim raspoloživim sredstvima. To je logika današnjih demokracija. Čini se kao da se suvremeno društvo izvještilo upravo u generiraju granica. Što je pak paradoks u svijetu koji inzistira na slobodama i garantira ih razno raznim ustavima. Opsjednuti smo granicama svih vrsta, od onih teritorijalnih do onih osobnih. U paničnom strahu da obranimo svoj intimni prostor, svoj osobni teritorij, da postavimo jasne granice svog sebstva, možemo li uopće dati šansu drugome, tko god da on to bio.

Upravo na tragu te misli iščitavali smo tekst Rajzefiber Gorana Vojnovića krenuvši upravo iz ironijskog modusa samog naslova. S jedne strane ušli smo u dijalog s nizom motiva koje je Vojnović upisao u svoje likove s druge strane kazalištem smo upisivali vlastite interpretacije društvene klime u kojoj nam strah od drugog želi oteti ono najvrijednije što možemo posjedovati – empatiju. Prateći Goranovu temeljnu dramsku situaciju pokušali smo odgovoriti na pitanje što kada nas život prisili da se odreknemo ugodne pozicije sjedenja ispred televizora i nevinog promatranja kolone izbjeglica koji iako nam preko slika ulaze u domove i dalje ostaju tek vijest na ekranu koja se događa negdje drugdje i nekom drugom? Što kada nam taj Drugi zaista pokuca na vrata, sjedne za naš stol, pogleda nas u oči i otkrije nam svoje razloge. I što kada se deklarativno suosjećanje treba pretvoriti u konkretno prihvaćanje ili bar načelno razumijevanje? Koga tu zapravo trebamo prihvatiti onog Drugog ili sami sebe?

Goranove likove zatvorili smo u jedan mali prostor, pustili smo ih da u njemu brbljaju, da se vrzmaju, da se sudaraju, da se spotiču o vlastite predrasude i strahove. Dali smo im priliku da budu gostoljubivi, da se smješkaju, da razumiju i da na kraju priznaju da uz sve naše napore Drugi uvijek ostaje Drugi, jer ono što nas zaista izjeda nije strah od toga da će nam taj Drugi uništiti lagodnost našeg europskog života, ono što nas izjeda naše su vlastite sitne sumnje i ljubomore, vlastite nesposobnosti i promašaji, vlastite neodlučnosti i laži. Za njih nemamo hrabrosti.

 

Jelena Kovačić, dramaturginja

 

 

 

Redateljica – Anica Tomić
Dramaturginja – Jelena Solarić
Scenografkinja – Urša Vidic
Kostimografkinja – Belinda Radulović
Autor glazbe – Nenad Kovačić
Oblikovatelj svjetla – Deni Šesnić
Dizajner videa – Luka Dekleva
Jezični savjetnik – Jože Volk
Šminker – Matej Pajntar
Asistentica kostimografkinje – Bernarda Popelar Lesjak

Igraju:

Saša – Aljoša Ternovšek
Mama – Lučka Počkaj
Daša – Tanja Potočnik
Igor – Miha Rodman
Amina – Lina Akif
Nuri – Tarek Rashid/Ciril Roblek

07.02.2020. (Petak) 20:00