PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA

Trajanje: 110 min

U pedesetoj, jubilarnoj sezoni, ponosno najavljujemo premijeru autora koji je svojim djelima obilježio ne samo repertoar Satiričkog kazališta “Kerempuh” već i cjelokupnu domaću dramsku književnost – Ivu Brešana i njegovu legendarnu komediju “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”. Režiju potpisuje jedan od najpoznatijih filmskih i kazališnih redatelja, Vinko Brešan, čije su komedije redovite obarale rekorde gledanosti u Hrvatskoj.

U ovom najpoznatijem primjeru “teatra u teatru” domaće literature prokazuje se sav apsurd jednog društvenog poretka i, uopće vlasti kao takve. Pa je tako politika odavno ušla u sve sfere ljudskog života. No, ovdje se ne radio o jednodimenzionalnom političkom teatru nego o nečem mnogo širem. Prema riječima samog autora: “Još u vrijeme kad je komad krenuo, u svim intervjuima odbijao sam prihvatiti kvalifikaciju da se radi o “političkom teatru”, jer kod mene politika nije stajalište nego objekt promatranja, i to u onolikoj mjeri ukoliko je ona dio života. Riječ je, naime, o vječnim temama književnosti: lupeštini, primitivizmu i pokvarenjaštvu, s jedne, i uzaludnoj ljudskoj težnji za idealom pravde, koja u sukobu s tim silama zla doživljava poraz, s druge strane. Politika je, dakle, neizbježna, jer, napokon, ne može se ući u more i pri se ne smočiti, ali ona ovdje ostaje samo pano na kome se ispisuju vječna ljudska pitanja.”

Specifičnost ovog projekta jest upravo propitivanje njegove snage u novim socio-političkim okolnostima. Bit će zanimljivo vidjeti što ova komedija može značiti današnjem gledatelju.

BEZ AUTOCENZURE

Odjek nekog dramskog djela u javnosti ne ovisi samo o njegovoj književnoj kvaliteti nego i o trenutku kada se pojavilo. «Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja» napisao sam u vrijeme kad sam bio silno ogorčen, jer su svi moji tekstovi bili u kazalištima sustavno odbijani; zacijelo ih nisu ni pročitali oni kojima sam ih nudio. Stoga sam otprilike negdje oko godine 1965. počeo pisati nešto što doista nema nikakve šanse, kako sam tada mislio, da se ikad pojavi na sceni. Htio sam tako dati oduška svojemu gnjevu prema sustavu koji me uporno ignorirao. To me potpuno oslobodilo svake autocenzure i brige oko toga kako će tko to primiti. Ali odlučio sam nikako taj svoj gnjev ne pokazati, nego ga prikriti crnim humorom, kako se ne bi vidjelo da sam povrijeđen. I smislio sam apsurdnu situaciju da apsurdnije ne može biti:

Polupismeni seljaci iz zabitnog sela Dalmatinske zagore izvode Shakespeareova «Hamleta», a onda doživljavaju sudbine junaka koje igraju – ima li išta nerealnije i luđe od toga? Pišući, shvatio sam da vršim dvije diverzije. Prva je estetska: u okvir pozornice, ukrašen pozlaćenim ornamentima, unutar kojega se može zamisliti samo «Traviata» ili «Zemlja smiješka», pokušavam unijeti autentično selo u svoj njegovoj grubosti i primitivizmu, lišeno svake folklorne romantike, u kojemu se lica prežderavaju, loču, prde, psuju… što bi bez sumnje izazvalo skandal, jer se to do tada na pozornici nije vidjelo. (Sada možda toga ima i previše).  Druga diverzija je politička. Jedno zabitno selo Dalmatinske zagore oblikovao sam tako da postane metaforom za cio društveni i politički sustav u kojemu  smo tada živjeli ne samo mi nego i takoreći pola planeta. Ovo potonje, zahvaljujući i vezi s univerzalnom znakovitošću Shakespeareovih junaka, učinilo je da komad, mimo svakog mojega očekivanja, poslije 6 godina, točnije u travnju 1971., ipak zaživi na sceni i postane popularan ne samo kod nas nego i u brojnim drugim zemljama, ponajviše u Poljskoj.

Ove dvije diverzije, estetska i politička, danas možda nemaju istu snagu, pa komad ne živi onim intenzitetom kao nekad. Ali ostalo je nešto što je neizmjenjivo – mentalitet ljudi. Tako drama, i bez onog politički subverzivnog elementa, govori o nečem što je vječna tema književnosti: lupeštini, primitivizmu i pokvarenjaštvu, s jedne, i uzaludnoj ljudskoj težnji za idealom pravde, koja u sukobu s tim silama zla doživljava poraz, s druge strane. Ali ni danas se politika ne može sasvim izbjeći. To što je takav univerzalni konflikt postavljen u kontekst suvremenog života, koji je, htjeli mi to ili ne, političan, čini da i drama još uvijek poprima političke konotacije. Politika je, dakle, neizbježna jer, napokon, ne može se ući u more i pri tom se ne smočiti. Ali ona ovdje ostaje samo pano, na kome se ispisuju vječna ljudska pitanja.

Što, dakle, “Predstava Hamleta…”može reći današnjem gledatelju, poslije više od 40 godina, odnosno novoj generaciji?

Naravno da ona ne može proizvesti isti učinak kao nekad, ali to se događa i sa svakim drugim komadom, koji nakon tolike stanke ponovo oživi na sceni. A to bi se dogodilo i da se u stvarnosti ama baš ništa nije izmijenilo. No, kako su kod nas sve promjene uglavnom u ikonografiji, terminologiji i nazivlju, pri čemu mentalni sklop sredine ostaje isti, ne sumnjam da će nekog odjeka u gledalištu ipak biti i da fenomen prepoznavanja živih obrazaca neće izostati. Ali koje će to biti kvalitete i intenziteta i kojim će smjerom ići, preostaje da se vidi nakon izvedbe.

 Ivo Brešan

JOŠ PAR PRIZORA OKOLO NAOKOLO “PREDSTAVE HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA OPĆINE BLATUŠA”

Prizor prvi: Bilo je to negdje početkom zime 1969. Jednog jutra Nikola Vončina, ondašnji ravnatelj kazališta koje se danas zove Zagrebačko kazalište  mladih, bio je svratio u Teatar &td. Donio je sa sobom neki dramski rukopis na čitanje i mišljenje. Rekao je da taj rukopis već nekoliko sezona drži u ladici svog stola. Rekao je da mu ga je iz Šibenika poslao Ivo Brešan, gimnazijski profesor hrvatskoga jezika i književnosti. Rekao je da je on vrlo zanimljiv intelektualac i izuzetno cijenjena osoba. I među kolegama i među đacima. Već generacijama. Rekao mi je da je Brešan planinar, a i vrlo strastven pješak.  I na kraju mi je rekao da je njegov tekst izuzetna komedija i da on misli kako bi je svakako valjalo staviti na scenu.

Naravno da sam ga upitao zbog čega  tu komediju onda on toliko dugo drži u svojoj ravnateljskoj ladici. Zašto je već nije realizirao na pozornici svoga teatra. Vončina mi je bez oklijevanja kazao da je tekst politički vrlo, vrlo osjetljiv, a da &td slovi kao neki avangardni teatar koji već dugo „vozi po rubu“, pa misli da bi tu Brešanov komad, možda, ipak mogao proći. Neka ga pročitam i neka ga svakako dam članovima Savjeta teatra, pa neka se odlučimo što ćemo s time učiniti. Meni se dopao Vončinin „prikaz“ Brešana, a još posebno ono da je strastveni pješak. Rekao sam Vončini da jako volim Iljfa i Petrova, onaj njihov slavni satirički roman „Zlatno tele“, a posebno njihovu preporuku: „Pješake valja ljubiti!“. Kazao sam da bih upravo otuda, od te preporuke, da pješake valja ljubiti, krenuo prema Brešanu i ja.

Tako sam tekst preuzeo i prvo ga dao Borisu Hudoletnjaku, predsjedniku Savjeta teatra, sveučilišnom profesoru. Sjajnom intelektualcu i pažljivom prijatelju. Brešanov tekst napisan je na tvrdoj, vlajskoj čakavici. Hudoletnjak je, pak, bio izvorni kajkavac. Nigdje hrvatskog književnog jezika, a politike „à la vild“,  vlajskih mudrovanja, samoupravnih halucinacija, partijskog primitivizma selskih poglavica itd. u Bršanovu komadu koliko hoćeš. Međutim, kajkavac Hudoletnjak pojavio se u teatru za dva dana, probio se kroz tekst, pa sav izbezumljen od oduševljenja rekao: „Ovo je fantastično. To treba igrat, pa kaj bu bu!“ Boško Violić je jednako oduševljen prihvatio da to režira. Uslijedile su nagrade na Sterijinom pozorju (Novi Sad), na festivalu Malih scena (Sarajevo)… i posvuda. Brešanov komad otada igraju diljem former juge, profesionalna, amaterska i diletantska kazališta.

Prizor drugi: Bilo je to 1971. Hrvatsko proljeće je završeno. Te večeri spremam se otići u teatar na „Mrdušu“. Baš će tzv. središnji tv-dnevnik. No, trenutak prije njegovog uobičajenog početka, pojavljuje se na ekranu hladno službeno lice voditelja, mislim da se zvao Levak, koji svojim neumoljivo strogim glasom i njegovom poznato mrzlom intonacijom, čita presudu „Mrduši“ kao komadu koji ovo, pa koji ono, pa koji na sve načine i u svim oblicima izvrgava samoupravni socijalizam ruglu, a sam socijalizam kao društveno uređenje „potkopava“ u njegovim temeljima… Taj „proglas“ je pročitan bez ikakvog političkog potpisa (na primjer: IK CKSKH, GK SKH Zagreb ili SSRNH i sl.).

U teatru muk. U publici huk. Imam matoševski osjećaj da predstavu „guta već daljina.“ Pitaju me „što ćemo?“ Kažem, igrat ćemo. Rečeno je što je rečeno. Nije rečeno da se predstavu „skida”. A i koja to politička instanca, ili koje to instance govore Levakovim glasom, tko zna. Zasad one čuvaju anonimnost, a mi ćemo čuvati predstavu.

Međutim: unutar samo sedmice dana sve te brojne „Mrduše“ po former jugi bile su „skinute“ s repertoara, s generalnih proba, s čitaćih isto. Dakako: „autonomnim“ odlukama Ravnatelja, Umjetničkih savjeta, Upravnih odbora, Radničkih savjeta, Voditelja kazališnih grupa i akcija…

Anonimni glas politike bio je, dakle, dovoljan da svi po kazalištima i trupama „shvate“ ono što nije bilo izravno naloženo, ali je bilo izravno prešućeno. Dakle: ne kušnju je prešutno stavljena tzv. politička svijest kulturnih institucija i „pojedinaca“. Teatara i njihovih „rukovodstava“.

U Teatru &td nastavili smo igrati „Mrdušu“. Shvatili smo što se htjelo. Shvatili smo to da je politika svoju „liberalnost“ čuvala na bazi straha od politike i njenih odluka, a kojeg je ona „društveno“ bila već čvrsto ugradila za vrijeme svoje dugotrajne „izgradnje socijalizma.“ Zvali su me na razgovor u CKH. Rekao sam da taj komad nećemo „skinuti“, a oni to, poznato je, mogu učiniti kadgod se na to odluče.

Tako je „Mrduša išla dalje. Jedino u Zagrebu. Nije im previše smetala ta naša mala tzv. Crna dvorana od stotinu mjesta, u kojoj je bila igrana. A liberalnost naše KP bila je, eto, i time potvrđena. Redovi pred blagajnom postali su, zaista, ogromni.

Prizor treći: Prošlo je čak nekoliko godina. Nitko nije, doduše, prihvaćao naše prijedloge u pogledu gostovanja. Međutim, Šibenik, grad Brešanovih, u jednom nas je trenutku ipak pozvao da s „Predstavom Mrduše“ dođemo gostovati. To nas je u &td-u zaista bilo razveselilo. Kao: skinut je embargo. Ali ne lezi vraže!

S nadnevkom 31.05.1976. stiže u Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i protokolirano, pismo. Pismo kojeg potpisuje Grupa Dalmatinaca preživjelih boraca sa Sutjeske. Prenosim ga ovdje zajedno s pravopisnim greškama:

„Ali zašto – i Brešan i Ionesco i Zuppa i sva ta banda provokatora kojima je naša socijalistička revolucija postala zadnja rupa na svirali, revolucija kojoj podmiću klipove kad-god to mogu? – Ali gospodo ne ćete proći, kao što svojevremeno reće La Pasijonarija, jer mi ćemo sad tražiti, ne samo da vam se ukine svaka dotacija već i da se to vaše osinje gnjizdo sasvim razjuri a Teatar ITD ukine. U tu svrhu spremni smo angažirati sve naše političke i kulturne forume, sve žive i mrtve borce da vam za uvjek stanu nogom na prljavi rep.“

Koji dan kasnije zove me „hitno“, kaže mi suradnik Franjo Marinković, CK! Račan! Idem tamo u Kockicu. Slušam ga. Slušam. To je trajalo ravno dvanaest sati. Zaključak. Trebam dati ostavku. Tek kad je podnesem Teatar &td će nastaviti dobivati svoje kvartalne dotacije. Do tog trenutka nije ni onu za prvi kvartal bio dobio. Poslušao sam. Učinio traženo. Otišao iz teatra. Dotacije su opet počele stizati.

I na kraju: Brešanov obzor Miroslav Krleža pisao je svoju „kvalitativnu“, nordijski podešenu dramaturgiju o jednoj društvenoj klasi čije primjerke jedva da smo, ako smo imali. Neki kažu da je sada ipak aktualan. Možda.

Ivo Brešan od početka, dakle od „Mrduše“ pa dalje, oblikuje drame, komedije, satire „ili kako vam drago“ o jednom sloju problema koji ne postaje dramski aktualan tek kad mu dođe, ili mu se ponovi vrijeme.

Sve vrijeme hrvatske kulture i, dakako, njezinih politika, vrijeme je koje „pogoduje“ Brešanovom farsičnom duhu, njegovom duboko kritičkom postavu i ogromnom dramskom talentu.

Vjeran Zuppa

Redatelj: Vinko Brešan
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Dragutin Broz
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Glazba: Mate Matišić
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
Asistentica redatelja: Matea Šarić
Jezična savjetnica: Ana Maras Harmander

Oblikovanje vizualnih komunikacija: Decker+Kutić
Fotografije u programu: Maja Kljajić

Premijera: 3. lipnja 2014.

Igraju:

Goran Navojec

Borko Perić

Mia Anočić – Valentić

Ana Maras Harmander

Vedran Mlikota

Filip Detelić

Hrvoje Kečkeš

Željko Königsknecht

Anita Matić Delić

Luka Petrušić

Matija Šakoronja

Maja Posavec

Ivan Đuričić

Sljedeće izvedbe:

Predstava trenutno nije u rasporedu.