JEDAN SLUGA, DVA GOSPODARA

Trajanje: 165 min

RICHARD BEAN
JEDAN SLUGA, DVA GOSPODARA

(Prema komediji Sluga dvaju gospodara Carla Goldonija)

Britanski su mediji ovu komediju ovjenčali lovorikama, a njezina joj je duhovitost omogućila  svjetsku slavu. Praizvedena je u National Theatreu u Londonu, ekspresno je osvojila West End i Broadway, a nakon toga su se samo redala premijere, nagrade i brojni obožavatelji. Ovaj istinski kazališni hit napisao je jedan od najistaknutijih suvremenih dramatičara, Richard Bean, i to prema motivima klasične  komedije Carla Goldonija Sluga dvaju gospodara. U listopadu ovaj naslov stiže i na daske Satiričkog kazališta Kerempuh u prijevodu i adaptaciji Dore Delbianco i u  režiji jednog od najuspješnijih redatelja u regiji, Vite Taufera. Tekst Jedan sluga, dva gospodara napisan je prije pet godina, kada je Bean uspješno transponirao venecijanske spletke 18. stoljeća u kriminalni engleski suvremeni milje. Zaplet se temelji na nemogućoj misiji, istovremenom služenju dvojici nadređenih, koji ne znaju jedan za drugoga, što omogućuje razvoj svih onih slojeva humora koje zabuna, laž i prijevara podrazumijevaju. Ovaj tekst svojim britkim i prodornim humorom ne ostaje na površini, nego kroz glumačke bravure i niz dramatičnih scenskih situacija, portretira korumpirane karaktere i sav lažni moral licemjerne malograđanštine.

Commedia dell’arte
Commedia dell’arte skraćeno je od ‘commedia dell’arte all’improvviso’, što znači ‘komedija umijeća improvizacije’, no prevodi se i kao ‘komedija od zanata’ i to je prvo profesionalno kazalište u Europi. Prije toga, kazalištem su se bavili učenjaci amateri, koji su pisali i izvodili vlastite komade (što je poznato pod nazivom ‘commedia erudita’; ‘učena komedija’). Commedia je nastala u Italiji sredinom 16. stoljeća, družine su se sastojale od desetak putujućih glumaca, a često je izvođena na improviziranim otvorenim prostorima. Prestižnije družine imale su pokrovitelje među plemstvom, a ostale su se oslanjale na organizatore karnevala koji su ih angažirali ili na napojnice od publike. Glumci su se specijalizirali za određene stereotipizirane likove i nosili su maske koje su odražavale te osobnosti. Za razliku od britanskog teatra gdje su Shakespearove junakinje igrali mladi glumci, u commediji su nastupale glumice; pokušaji crkve da zabrani glumice zbog njihovog koruptivnog utjecaja nisu uspjeli.

U commediji nije bilo napisanih scenarija; družine su improvizirale radnje. Svaki je glumac znao gdje počinje i završava priča njegovog lika, a time i razne točke zapleta koje su trebali obići kako bi završili putovanje svog lika. Napamet bi učili govore, pjesme, poeme i dijelove dijaloga kako bi ih se prema potrebi  mogli sjetiti na pozornici. Commedia je korijene imala i u umijeću putujućih žonglera, lutajućih zabavljača koji su izvodili mješavinu akrobatike, pjesama i interakcije s publikom (slično današnjim uličnim izvođačima u Covent Gardenu). Od žonglera je commedia naslijedila lazzi, komične verbalne ili fizičke točke, koje su proučavali i usavršavali, te ih uklapali u radnju, već prema potrebi.

Goldonijevi prvi napisi za kazalište sastojali su se od dijelova dijaloga koji su glumcima služili za improvizaciju, no ubrzo je uvidio da mu je potrebno imati potpunu kontrolu nad cijelim komadom ako želi postati dramatičar poput europskih pisaca kojima se divio, kao što je Molière. Počeo je pisati cijele scenarije i zabranio je maske, koje je smatrao nepotrebnom barijerom između izvođača i publike. Njegove su promjene naišle na otpor glumaca koji nisu željeli prepustiti kontrolu svog umijeća nekom novome. No commedia je kao forma imala 200 godina i već je bila pomalo ustajala. Goldoni je odlučio istraživati stvarni talijanski život na pozornici i naišao je na odobravanje publike. Njegovi su komadi često imali satiričnu crtu, komentirali su suvremena pitanja i odnose i pravedno su prikazivali ljude različitih staleža, osuđujući nemoral bez obzira dolazi li od bogatih ili siromašnih.

 Jedan sluga, dva gospodara pozadina
Jedan sluga, dva gospodara (One Man, Two Guvnors) adaptacija je Sluge dvaju gospodara. Dramatičar Richard Bean promijenio je imena likova, premjestio geografsku lokaciju i promijenio razne točke zapleta, no komad je i dalje prepoznatljivo baziran na Goldonijevom originalu. U praizvedbi teksta Bean i režiser Nicholas Hytner odlučili su pronaći suvremeni ekvivalent Goldonijevom komadu. To je uključivalo dva cilja: kao prvo, pronaći osuvremenjeni ekvivalent Veneciji iz 1740-ih, koja je postala Brighton 1960-ih i, kao drugo, pronaći britanski kazališni stil usporediv s commediom kojim će ispričati priču. Produkcija uključuje elemente varijetea, music halla, pantomime, stand-up komedije i tzv. end-of-the-pier showa, koji svi, u različitoj mjeri, duguju nešto žanru commedie.

mprovizacija
Commedia ima korijene u improvizaciji, a to je zadržano i u Jedan sluga, dva gospodara, kad središnji lik, Francis (Frano), komunicira s publikom. Time što poziva gledatelje na pozornicu da mu pomognu pomaknuti kovčeg, ili time što ih pita za savjet kamo da odvede Dolly (Lili) na prvi spoj, produkcija kombinira tradicionalnu commediu s komedijom 20. stoljeća. U tradiciji stand-up komičara, glumac koji igra Francisa ima nekoliko pripremljenih odgovora, koje su napisali Richard Bean i on sam, koji pokrivaju većinu možebitnosti, no često improvizira u danom trenutku i to omogućava predstavi da se doima svježe kao što bi se doimala i commedia.

 Glazba, pjesma i ples
Tradicionalna commedia uključivala je pjesmu i ples. Innamorati (ljubavnici) često bi pjevali u duetu, pamtili su popularne suvremene pjesme, a neki su likovi svirali instrumente, poput gitare. Mnogi izvođači usavršili su popularni oblik madrigala, posebnog žanra pjesme s učestalom kromatikom i teškim harmonijama. Jedan sluga, dva gospodara na sličan se način koristi glazbom, uz živu svirku banda na sceni tijekom cijele predstave.

Teme
Po uzoru na Goldonija, Richard Bean je zadržao teme koje su bili popularne kod publike commedie u 18. stoljeću. Radnja je uključivala ljubomoru, sukob starih i mladih, ljubav i preljub, popularne teme koje i danas predstavljaju okosnicu mnogih serija i televizijskih formata. One same potekle su iz starogrčkog kazališta, prenošene su preko Rimljana i renesanse sve do danas. Unutar radnje predstava commedie bili su rasuti stari gegovi i šlagvorti, kao i suvremene šale i satira. Richard Bean uklopio je kombinaciju šala, od kojih neke podsjećaju na gegove end-of-the-pier stand-up komičara, a neke su politički motivirane.

Likovi
Richard Bean promijenio je imena Goldonijevih likova, no uglavnom je zadržao funkciju lika iz originala. Likovi commedie dell’arte, većinom su bili klasični likovi, često znani pod istim imenom (ili najviše nekolicinom imena), jer su uvijek ispunjavali istu ulogu u drami i pokazivali iste karakteristike.

Sam je Goldoni adaptirao tradicionalne likove commedie za svoje vlastite dramske svrhe (na primjer, Florindo – zvan Stanley Stubbers (Arsen Artuković) u Jedan sluga, dva gospodara zapravo je spoj dva lika iz commedie – Il Capitano i Innamorati). Richard se potrudio pronaći ekvivalente Goldonijevih originalnih likova u onima iz 1960-ih.

INTERVJU S RICHARDOM BEANOM
(Razgovarao Adam Penford )

Richard Bean rođen je u Hullu i radio je kao psiholog rada i stand-up komičar prije nego što je postao dramatičar. Među njegovim mnogim komadima su Honeymoon Suite, Harvest, The Heretic, Toast, The Big Fellah i adaptacija Molièreovog Umišljenog bolesnika England People Very Nice imala je premijeru u National Theatreu 2009.

Kako je pisati adaptaciju u usporedbi s pisanjem originalnog komada?
Većina pisaca voli napraviti adaptaciju jedanput godišnje, jer tada znaš što slijedi. Najteže kod pisanja originalnog djela je to što radnja ovisi o tebi. Kod adaptacije se samo moraš potruditi da zaplet funkcionira u kontekstu koji si odabrao, a u Jedan sluga, dva gospodara to je Brighton 1963. I tada mi je jedina briga da bude smiješno. Veliko je zadovoljstvo raditi adaptacije; ne kažem da je lakše, no donosi više zadovoljstva jer je netko već napisao završetak. Odlučivanje o tome kako će predstava završiti pravo je mučenje za pisca.

Sluga dvaju gospodara ima kompleksnu strukturu i pravi je predstavnik svoga doba. Koji su problemi kod adaptiranja i osuvremenjivanja djela ovog žanra?
Glavni je problem što se radnja vrti oko ugovorenog braka, koji više ne postoji u suvremenom društvu, osim u određenim kulturama. No željeli smo smjestiti komad u 1960-e, tako da bi predstava bila sasvim različita da sam istraživao imigrantske brakove u tom desetljeću. Rješenje koje smo smislili je fiktivni brak, jer jedan od bračnih drugova je gej i želi prikriti tu činjenicu vjenčanjem sa ženom. To mi je bio prvi veliki pomak. Drugi problem bilo je mačevanje kojeg ima u originalu. Sjetio sam se filma Baza Luhrmanna Romeo + Julija (1996.), u kojem je adaptirajući Shakespeareovu dramu likove naoružao automatskim oružjem koje je proizveo proizvođač „Mač“, tako da nije morao mijenjati spominjanje mačeva u tekstu. To me podsjetilo da su 1960-ih gangsteri u East Endu nosili preklopne noževe i tako sam uveo gangstere u adaptaciju.

Premjestili ste radnju iz Venecije u 18. stoljeću u Brighton 1960-ih. Kako je došlo do toga?
Sjećam se da sam u početku vodio mnoge razgovore s Nickom (Hytnerom, redateljem produkcije) o tome kamo smjestiti radnju. Kako je hrana glavni motivacijski faktor središnjeg lika, isprva sam želio smjestiti radnju u vrijeme odmah poslije II. svjetskog rata, jer tada je hrana još bila racionirana. Mislio sam da bi glazba i odjeća iz tog vremena bile vrlo otmjene. No Nick nije bio baš oduševljen jer je mislio da bi boje (i doslovno setova i kostima, i stilski što se tiče atmosfere glazbe) bile previše prigušene; smeđe, sive i vojne boje. Nick je želio upotrijebiti osnovnije boje, pa smo se odlučili na 1963.

Zadržali ste mnoge elemente commedie dell’arte. Je li vam to bilo važno?
Svakako sam želio zadržati većinu klasičnih likova iz žanra. Nick i ja mnogo smo sjedili i razgovarali o tome kako se ti likovi uklapaju u britansku komediju, music hall, varijete, čak i Montyja Pythona; možete zamisliti Johna Cleesea kako igra pretencioznog pripadnika srednje klase koji govori latinski (poput lika Harryja Danglea u Jedan sluga, dva gospodara). Željeli smo klasičnim likovima dati malo štiha iz 1963. Tako nam je, na primjer, začetak feminizma dao lik Dolly. Fizički dijelovi su također bili zahtjevni, a i u suvremenom kazalištu nije moderno dobacivati publici. Fizički gegovi i ostalo što radimo predstavlja rizik. Siguran sam da će neki pretenciozniji novinski kritičari smatrati da je malo preblizu pantomimi. No Nick i ja željeli smo napraviti pristupačnu, popularnu komediju koja će naći novu publiku za National Theatre. Prva verzija sadržavala je mnogo psovanja, jer tako gangsteri iz East Enda govore, no Nick je bio čvrsto uvjeren da trebamo izbaciti psovanje kako bi obitelji mogle gledati predstavu. Sada je u predstavi samo jedna prosta riječ, na samom kraju.

Mnogo ste pratili probe. Kako vam je predati komad redatelju i glumcima?
Inače sam prisutan samo tijekom prvog tjedna proba, no s ovime je bilo mnogo više posla, djelomično zbog načina na koji svi fizički dijelovi koje stvaramo utječu na scenarij. Nick je želio da budem prisutan mnogo više nego što bih inače bio, a učinio sam to vrlo rado, no obično se rado maknem i pustim redatelja i glumce da rade. Nick i ja sad smo surađivali na tri predstave, a moj angažman doista ovisi o projektu. Kod predstave England People Very Nice, naše prve suradnje, bio sam u dvorani za probe cijelo vrijeme jer smo pisali tekst paralelno s održavanjem proba. Mnogo smo toga promijenili i pronašli smo način da zajedno radimo na promjenama scenarija  dok sam ja prisutan, a on režira.  Nijedan od svojih komada ne smatram završenim dok ne dođe petak prvog tjedna prikazivanja komada. Znam da se predstava poboljša kad stigne pred publiku i to je scenarij koji šaljem izdavačima, a ne onaj prvi scenarij s probe.

KRALJEVO ZA PREDATORE I AMATERE
Autor: Davor Špišić

Inicijalna matrica Goldonijeve komedije Sluga dvaju gospodara (Il servitore di due padroni) još od 1745. kad je upisana u globalnu memoriju ne prestaje intrigirati vibrantnim performerskim, socijalnim, i političkim slojevima. Dapače, u rukama vrsnih dramatičara i redatelja u stalnoj je (r)evoluciji koja teče. I dok na Goldonijevoj platformi reformiranih ostataka commedie dell’ arte slobodno grade svoje autentične obrasce, svaki od autora sljednika obavezno daje hommage dvjema amblematskim goldonijevskim scenama. One tako, u svakoj novoj parafrazi, postaju demijurška trasa putovanja kroz vrijeme. Riječ je o paradama čiste kinetičke energije, surove u posljedicama. Prvo sluga Truffaldino/Arlecchino (daleki predak našeg kerempuhovskog Frane) kopa po smeću u potrazi za bilo kakvom hranom. U tom prinudnom ropskom činu odjednom mu se ukaže prilika da, pored postojećeg, služi još jednoga gazdu.

 Igre gladi
Nošen egzistencijalnom panikom on nagonski grabi dodatni posao, a zatim sam sebe mlati i kažnjava, u jednom mazohističkom klinču s identitetom i sumnjama u vlastite mogućnosti. Slijedi još furioznija hotelska scena u kojoj sluga, doslovce skapavajući od vječne pometovske gladi, upada u strašan žrvanj: pokušava prevariti sekunde koje rafalno otkucavaju i točno na vrijeme servirati delicije na tanjure oba gospodara. Vrijeme je đavolska kategorija, a ropstvo stenje pod maskom slapsticka. Brutalni maraton preživljavanja pod stalnim naponom sprinta na 100 metara. Djeluje burleskno, naravno, kidamo se mi od smijeha i zavaravamo sami sebe. Jer, okrutno je u svojoj suštini da okrutnije ne može biti. Ta, grcali smo u cerekanju i dok je onomad Charlie Chaplin u Zlatnoj groznici na notorni Dan zahvalnosti kuhao staru cipelu i potom je blagovao kao najhedonističkiju puricu ikad.

Za potrebe ove priče vratimo se još na trenutak u prošlost (što je ionako omiljena disciplina u našim balkanskim lunaparkovima) i prisjetimo se prvih gastarbajterčenja Vite Taufera u Hrvatskoj. Gogoljev Revizor (HNK Ivana pl. Zajca, 1988.), Gombrowiczeva Ivona, princeza Burgundije (HNK Split, 1989.), Odisej i sin Vene Taufera (Zagrebačko kazalište mladih, 1990.) te Krležino Kraljevo (HNK Ivana pl. Zajca, 1991.) u Tauferovoj režiji su u rafalnom ritmu impostirali olovne godine raspada jednog svijeta. Elem, kako je vanjska tjeskoba rasla, a destrukcija se nametala kao jedina društvena konstrukcija i konsenzus, Taufer je na pozornicama hotimice nudio raskošan, gotovo psihodeličan obrat u karnevalizaciju i travestiju, nadahnuto baratajući ikoničkim pop simbolima kao blagotvornim protuotrovom užasnoj zbilji. Nije nimalo slučajno da je njegova verzija Kraljeva nosila harlekinske obrazine i delirično se oslanjala na rugalački ulični punk Petrice Kerempuha, a besmisao mitskih ratova i tragedija raseljenih lica u Odiseju ogoljeni su začudnom mješavinom cabareta i teatra apsurda. No, tih osamdesetih i devedesetih 20. stoljeća pojma nismo imali kamo će nas tranzicija baciti. Zato se rečeni Tauferov opus otvara i kao mudro teatarsko proročanstvo: u drugo desetljeće 21. stoljeća ušli smo na vrtuljcima jednog nezaustavljivog Kermesa u kojem se skupa vrte predatori i proleteri, služeni i sluge, presiti i pregladni, raskalašeni i obespravljeni…

Cerek Mona Lise
Kada je 2011. uspješni engleski dramatičar Richard Bean završio naručeni posao za National Theatre, jasno je bilo da nije riječ o rutinskoj adaptaciji Goldonijeva Sluge nego o punokrvnom palimpsestu koji otvara posve nove formate kultnog teksta. Odmah nakon praizvedbe iste godine na sceni NT-a, One Man, Two Guvnors prometnuo se u globalni megahit. Bean je znalački i gipko pokrenuo vremensku mašinu te Goldonijevu Veneciju 18. stoljeća, punu seksa, otrova i bodeža, merkantilnih opsesija, visokofinancijaških lomova i sitnih sjecikesa, prebacio u swinging 1963., u ljetovalište Brighton, na obali Kanala. Pomalo ocvali viktorijanski resort s neodoljivo razbarušenim noćnim životom, tada je bio (a i danas je) jedna od bazičnih scena britanskog podzemlja – pun kockarnica, kladionica, droge, prostitucije, šverca oružjem i raznoraznih drugih ilegalnih industrija. Tu oporu, destruktivnu a vašarski ušećerenu brightonovsku gamu savršeno je u filmu Mona Lisa (o, da, itekako mogu zamisliti Boba Hoskinsa u Francisovoj koži) prikazao Neil Jordan. Beanova burleska zagonetna je poput osmijeha Mona Lise. A u najnovijem čitanju na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh još je nabrijanija višeslojnim enigmatskim ponudama.

Prvorazredna je bila odluka da se udio autorskih ruku poveća, a priča pomakne u najrecentniju svakodnevicu. Rasna dramatičarka Dora Delbianco uz prijevod potpisuje i adaptaciju, pomičući vremenske i prostorne granice, smještajući zbivanje u Hrvatsku, 2016. Već u jezičnoj transformaciji naslova djela (Jedan sluga, dva gospodara) Delbianco je svojevrsnim jezičnim miksom postigla izvrstan dramaturški link od Goldonija, preko Beana do vlastitog artističkog i dokumentarnog svjedočanstva. Dok Bean naslovnom lajnom još govori o kakvim-takvim ostacima čovječnosti u dušama prezrenih što stenju u rukama bossova, šefova…, Delbianco istodobnim gorkim i satiričnim potezom vraća onu kmetsko-gospodarsku relaciju na staze Franine životne sudbine. S pravom. Naime, predatori i proleteri u nas su još u predrevolucionarnoj fazi prvobitne sirove akumulacije kapitala. Što će reći, bezočna otimačina postala je način života. Maltene je postala ustavna kategorija. Egzistencijalni vrisak u Hrvatskoj se čak beskrupulozno koristi kao pogonsko gorivo trećerazrednih televizijskih primetime formata. Ispod zamamne komedije zabune ta se istina neugodno zrcali.

Apatijo bajna
Dora Delbianco promišljeno gradi i sjajan pandan Brightonu, preselivši pozornicu u Opatiju. Kvaka je u tome što je Opatija bajna svoje zvjezdane godine odživjela u onim vremenima kad je mitski rekreirala san o Zapadu i dublirala glamurozna središta istinskih šlagera kapitalizma. San se danas groteskno obio o glave obespravljenih. Lumpenproleterska služinčad (poput ostarjelog gluhog Ante, partizanskog veterana Bitke na Neretvi) do sutona života ne uspijeva povratiti uspravna čela i napuniti stomake.

„Hrvatska je bogata država, iz koje mladi ne odlaze, tu se više ljudi rađa nego umire, tu ljudi u zlatnoj životnoj dobi uživaju plodove svoga rada. Spolovi su ravnopravni, država i crkva ne miješaju se ženama u život i štite se manjinske društvene skupine jer to su najveće vrednote našeg ustavnog poretka”, govori Lili, izbacujući utopijsku mantru pred publiku, onako više da istrese dušu. Istina je, naprotiv, okrenuta naglavačke. Živimo u travestiji, naime. Ovdje su vrhovi društva korumpirane saborske vucibatine i kandidati za Europarlament s razgranatim gangsterskim vezama, poput Mirka Čarlića i njihovi masno plaćeni odvjetnici-jegulje čija je deviza „Dobili ili izgubili – tarifa je fiksna”. Kroz njih Frano mora voziti slalom opakiji od spusta na zaleđenoj stazi. I ne smije nikada stati. Dok ne krepa. Smiješno do bola. Zato su neimari ove igre u plemenitoj misiji udarničke persiflaže svih onih mrakova pod tepisima našeg doma i zavičaja. Jedan sluga, dva gospodara ljekovita je sorta smijeha, kao oblog na krvavim žuljevima.

(…) Obrada Godlonijeva teksta »Sluga dvaju gospodara« Richarda Beana i Dore Delbianco u režiji Vite Taufera, sada naslovljena »Jedan sluga, dva gospodara«, majstorska je izvedbena studija komediografskih maski, pri čemu Kerempuhov ansambl funkcionira kao jedinstvena i inspirirana cjelina. (…)
(…)Tom dojmu suučeništva u zločinu doprinosi pažljivo izgrađena glumačka izbrušenost i motiviranost čitavog Kerempuhova ansambla, što već možemo smatrati endemskim fenomenom u zagrebačkim kazalištima, budući da su i ZeKaeM i Gavella, inače u ranijim epohama poznati po traganju za izvedbenim zajedništvom kao programskom vizijom, posljednjih godina na svojim pozornicama demonstrirali proces mučne dezintegracije ansambla, kao i drastičnog opadanja snage glumačke suigre.(…)
(…)Borko Perić svakako je napravio ulogu svoje karijere, oslobodivši u liku harlekina i svojevrsno bezvlašće komedije kao umjetnosti. Njegovo veoma zahtjevno igranje na rampi gledališta i glumišta ili igranje na publiku tijekom čitave izvedbe završava naklonom u kojem zatvorenih očiju prima dugi vatromet aplauza, stojeći pred gledalištem kao da je do posljednjih rezervi »potrošio« mogućnost da svoje lice još jednom okrene prema van ili kao da pohranjuje energiju gledateljske hvale za neke buduće teške trenutke.

Na cjelokupnom radu s glumcima svakako valja čestitati redatelju Viti Tauferu. Nenametljivom i osjetljivom, pažljivom prema nijansama humornih situacija, suautorski otvorenom prema ansamblu. Predstavu završava satirična pobjeda trostruke beskrupuloznosti, kojoj smo prisiljeni pljeskati jer je vrlo spretno prikazana i prokazana.

»Jedan sluga, dva gospodara« sasvim će izvjesno biti veliki scenski hit, pretpostavljam po omiljenosti kod publike usporediv s EXIT-ovim »Kaubojima«. No u Tauferovoj predstavi nema ni sretnog završetka ni zadovoljštine koja finalno pada u krilo dramskih pozitivaca. Svaki je lik mala kopija opće iskvarenosti.

Smijali se mi tome ili ne, izlazimo iz kazališta tjeskobni, pa i opterećeni »lakoćom« tematizirane beskarakternosti. Jesmo li zbilja robovi samo trbuha i falusa? Je li nam laganje utisnuto toliko duboko u koži da nam ni ne treba maska od drveta, gipsa ili papira? Odlučila bih se za odgovor Groucha Marxa: »Učite iz tuđih grešaka. Ionako nikada nećete živjeti dovoljno dugo da ih sve osobno isprobate«.

Nataša Govedić u Novom listu

RICHARD BEAN
JEDAN SLUGA, DVA GOSPODARA

(Prema komediji Sluga dvaju gospodara Carla Goldonija)

Redatelj: Vito Taufer
Prijevod i adaptacija: Dora Delbianco
Glazba i tekstovi songova: Mate Matišić
Scenografkinja: Liberta Mišan
Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
Dizajn svjetla: Nikša Mrkonjić
Asistentica redatelja: Marina Pejnović
Oblikovanje vizualnih komunikacija: Love, Ana studio i Dario Dević
Fotografije: Maja Kljajić i Mateja Vrčković

Premijera: 4. studenoga 2016.

Igraju:

Ornela Vištica

Željko Königsknecht

Velimir Čokljat

Nikša Butijer

Matija Šakoronja

Mia Anočić – Valentić

Hrvoje Kečkeš

Borko Perić

Anita Matić Delić

Vilim Matula

Ana Maras Harmander

Damir Poljičak

Luka Petrušić

Mirela Videk Hranjec

Maja Posavec

Ivan Đuričić

Csilla Barath Bastaić

Mate Matišić

(…) Obrada Godlonijeva teksta »Sluga dvaju gospodara« Richarda Beana i Dore Delbianco u režiji Vite Taufera, sada naslovljena »Jedan sluga, dva gospodara«, majstorska je izvedbena studija komediografskih maski, pri čemu Kerempuhov ansambl funkcionira kao jedinstvena i inspirirana cjelina. (…)
(…)Tom dojmu suučeništva u zločinu doprinosi pažljivo izgrađena glumačka izbrušenost i motiviranost čitavog Kerempuhova ansambla, što već možemo smatrati endemskim fenomenom u zagrebačkim kazalištima, budući da su i ZeKaeM i Gavella, inače u ranijim epohama poznati po traganju za izvedbenim zajedništvom kao programskom vizijom, posljednjih godina na svojim pozornicama demonstrirali proces mučne dezintegracije ansambla, kao i drastičnog opadanja snage glumačke suigre.(…)
(…)Borko Perić svakako je napravio ulogu svoje karijere, oslobodivši u liku harlekina i svojevrsno bezvlašće komedije kao umjetnosti. Njegovo veoma zahtjevno igranje na rampi gledališta i glumišta ili igranje na publiku tijekom čitave izvedbe završava naklonom u kojem zatvorenih očiju prima dugi vatromet aplauza, stojeći pred gledalištem kao da je do posljednjih rezervi »potrošio« mogućnost da svoje lice još jednom okrene prema van ili kao da pohranjuje energiju gledateljske hvale za neke buduće teške trenutke.

Na cjelokupnom radu s glumcima svakako valja čestitati redatelju Viti Tauferu. Nenametljivom i osjetljivom, pažljivom prema nijansama humornih situacija, suautorski otvorenom prema ansamblu. Predstavu završava satirična pobjeda trostruke beskrupuloznosti, kojoj smo prisiljeni pljeskati jer je vrlo spretno prikazana i prokazana.

»Jedan sluga, dva gospodara« sasvim će izvjesno biti veliki scenski hit, pretpostavljam po omiljenosti kod publike usporediv s EXIT-ovim »Kaubojima«. No u Tauferovoj predstavi nema ni sretnog završetka ni zadovoljštine koja finalno pada u krilo dramskih pozitivaca. Svaki je lik mala kopija opće iskvarenosti.

Smijali se mi tome ili ne, izlazimo iz kazališta tjeskobni, pa i opterećeni »lakoćom« tematizirane beskarakternosti. Jesmo li zbilja robovi samo trbuha i falusa? Je li nam laganje utisnuto toliko duboko u koži da nam ni ne treba maska od drveta, gipsa ili papira? Odlučila bih se za odgovor Groucha Marxa: »Učite iz tuđih grešaka. Ionako nikada nećete živjeti dovoljno dugo da ih sve osobno isprobate«.

Nataša Govedić u Novom listu

Sljedeće izvedbe:

Predstava trenutno nije u rasporedu.