JAZAVAC U KEREMPUHU

“Ako proglašavamo životinje nepodobnima, onda govorimo o mraku i zapravo nemamo nikakvo pravo govoriti o demokraciji.”
Fadil Hadžić

Što se dogodilo s Jazavcem otkad je njegovo ime izbrisano iz naziva Satiričkog kazališta? Je li se vratio u Kočićevu dramu iz koje je i došao? Ili li se ponovno našao pred sudom? Je li njegovo mjesto na pozornici nacionalne zoologije zauzela etnički čista kuna?

Mlađe generacije Jazavca nikada nisu upoznale. Starije su ga, sukladno službenim kulturnim politikama, temeljito zaboravile. Što se događa kad se ovaj nezvani gost vrati u kazalište koje se nekada dičilo njegovim imenom? Pravimo li se i dalje da ne znamo tko je i što Jazavac?

Ipak, Jazavac kojeg ovdje upoznajemo nije onaj Kočićev, a još manje satiričko-kazališni. On je zajednički nazivnik za vrijeme u kojem su određena imena predstavljala opasnost za njihove vlasnike, vrijeme koje bi nam se, ako je ikada otišlo, u skoroj budućnosti moglo vratiti. Jazavac kojeg ovdje upoznajemo je neočekivani odraz koji pojedini od nas otkrivaju u ogledalu kad potraže svoj vlastiti lik. S Jazavcem, koji se vratio na mjesto zločina, mjesto na kojem je simbolički ubijen, vraća se i sjećanje koje je obrisano.

Oliver Frljić

Publika i njeni interesi
Intervju: Oliver Frljić
(Scena 4, 2012.; razgovarala Milena Bogavac)
Fragmenti misli Olivera Frljića/iz rubrike˝Redatelji-Poetike˝ časopisa Scena.

Kazalište je postalo elitistička umjetnost koja najmanje komunicira s onima čije interese bi, po meni, trebala zastupati. Ukoliko pogledate sastav kazališne publike, vidjet ćete da u njoj gotovo i nema najnižih društvenih slojeva. (…)

Obično se moje predstave promatraju i analiziraju izdvojeno, iako kod njih postoji jedno šire zajedničko dramaturško polje. U njemu se proizvode različite metatekstualne veze, preklapaju tematski sklopovi, komplementiraju redateljski postupci i zadnje, ali ne najmanje važno, proizvode realni učinci u širem političkom prostoru. Zbog toga što je tom tipu mojih predstava nerijetko inherentna dramaturgija koja generira i njihovu medijsku izvedbu, obično se zaboravlja ili previđa ovo šire dramaturško polje. Turbofolk, Bakhe, Proklet bio izdajica svoje domovine, Kukavičluk, Pismo iz 1920, Zoran Đinđić i Aleksandra Zec, predstave su čija je temeljna zadaća inkubacija novog tipa društvene odgovornosti. Nakon Zorana Đinđića u Beogradu se dogodilo generalno zatvaranje kazališnih institucija prema teatru koji poziva na taj tip odgovornosti. Ne bi bilo ništa čudno, jer kazalište se između dodvoravanja centrima političke moći i društveno odgovornog ponašanja uvijek lakše odlučivalo za ovo prvo. Štrajk glumaca Ateljea 212 u tom smislu je egzemplaran. Njime se, uz pravo na plaćeni nerad i stečene društvene povlastice, branilo i pravo na društveno neodgovorno ponašanje koje preslikava i perpetuira društveni  status quo. Problem onih koji su u taj medijski cirkus bili uključeni je i nesposobnost minimuma artikulacije i izostanak bilo kakvih argumenata za ono što su tražili. Mislim da bi kazalište glumca trebalo pretvoriti u suštu suprotnost od ovoga. I to je jedna od stvari koje permanentno pokušavam kroz svoj rad. (…)

Bavim se interesima svoje publike, ali ne i njihovim očekivanjima. Da pojasnim: publika je često nekompetentna da bi prepoznala što su njezini realni interesi. Mislim da je zadaća redatelja, ukoliko nije puki serviser dramske književnosti i zahtjeva za pukom zabavom svoje publike, prepoznavanje ovih interesa. Međutim, očekivanja publike su nešto sasvim drugo i mislim da ja tu imam legitimno pravo da ne pokazujem pretjeran interes. (…)

Najveći izazov je ovakve stvari napraviti u institucijama. One su u pravilu, osim par u regionu, naviknute na vrlo jasne procedure rada i imaju vrlo jasna očekivanja što se tiče finalnog proizvoda (tu se ne radi o tome hoće li predstava biti dobra ili loša, već o njezinoj neproblematičnosti s obzirom na dominantni režim reprezentacije). Izazov je i traženje onoga što bih označio sintagmom nove odgovornosti. Dokumentiranje procesa, činjenica da ovaj tip dokumentacije u svakom trenutku može postati građa predstave, znači da se mora preuzeti i druga vrsta odgovornosti. Glumac se drugačije odnosi prema onome što govori i radi u ovakvoj situaciji. On nije sredstvo kojim dramski autor ili ja želimo nešto reći, već se aktivno bori za prostor u kojem se može, u odnosu na problem kojim se bavimo, jasno i konzekventno artikulirati. (…)

Politička subjektivizacija glumaca u mojim predstavama događa se kroz stvaranje uvjeta da oni kritički propituju i reflektiraju svoju poziciju u jednom nametnutom reprezentacijskom sustavu – bez obzira na to bio on kazališni ili politički – kao i da propituju sam taj sustav. To je puno kompleksnije i zahitjeva puno veće preuzimanje odgovornosti od npr. rada na inscenaciji dramskog teksta. Projekt Zoran Đinđić pokazao je gotovo generalnu nespremnost ansambla Ateljea 212 za nešto takvo. Ali zato mislim da su ljudi koji su na kraju sudjelovali u tom projektu stekli vrlo jasnu ideju o tome kako njihov rad može dobiti društvenu relevantnost i kako politička subjektivizacija nije scensko ponavljanje nekritičkih usvojenih uvjerenja i stavova. Ovakvi projekti glumce sukobljavaju s onim što je u njima i njihovom scenskom mišljenju nereflektirano, te ih tjera na konzekventnost u artikulaciji. Naravno, sve to ovisi o spremnosti sudionika projekta da se takvim stvarima bave. (…)

Moje kazalište ne krije svoje ideološke premise i u ime koje društvene klase nastupa. Njega zanimaju, tematski ili recepcijski, svi oni koji su u tranzicijskim procesima bili razvlašteni, koje su različiti recentni ratovi i aktualne biopolitke ovih prostora svele na goli život, svi oni koji su postali proizvodi ili poluproizvodi različitih etnocentričkih politika u proteklom vremenu. Naravno da je onima koji su socijalno privilegirani, koji iz ugode svojih akademskih karijera ili dnevnih listova za koje pišu, ne dijele ili ne osjećaju probleme o kojima govorim, najlakše ono što radim proglasiti pamfletskim. To je ono što sam, primajući nagradu „Biljana Kovačević-Vučo”, označio, a neću propustiti priliku da to opet napravim, građanskim kukavičlukom. Pogledajte što je današnji estetski program onih koji su u Ateljeu 212 rukama i nogama radili da se predstava Zoran Đinđić ne dogodi – povratak komediji. (…)

Kazalište je postalo elitistička umjetnost koja najmanje komunicira sa onima čije interese bi, po meni, trebala zastupati. Ukoliko pogledate sastav kazališne publike, vidjet ćete da u njoj gotovo i nema najnižih društvenih slojeva. Oni se u kazalištu pojavljuju gotovo isključivo kad je riječ o zabavi najvulgarnijeg tipa. Njih kazalište ne zanima kao prostor artikulacije njihovih realnih interesa ili ga ne prepoznaju kao takvo. Koji su razlozi ovome? Najprije, kazališni jezik koji ovakva publika u većini slučajeva ne razumije, a zatim i nekonkurentnost kazališta u promijenjenom medijskom prostoru. Tu i dolazimo do, po meni, dva ključna pitanja svake kazališne prakse koja ima pretenzije da generira određene učinke i u širem socijalnom kontekstu: pitanje kazališnog jezika i pitanje odnosa ovog medija sa novim medijima. Za razliku od kazališnih praksi osamdesetih i devedesetih, gdje su se novi mediji pokušavali inkorporirati u kazališnu izvedbu i na kojima se pokušavalo iščitavati postojanje ili nepostojanje ontološke razlike između žive i medijatizirane izvedbe, mene zanima na koji način kazalište danas medije može koristiti strateški, kao sredstvo mobilizacije šire društvene zajednice. (…)

O jednom nepoćudnom i jednom svetom imenu
Spika na spiku, predstava s „ekskluzivnom glumom“ na mnogima je od svojih 277 izvedbi imala i ekskluzivne goste, uključujući i neke od onih kojima se izravno podsmjehivala. Najviše pozornosti izazvao je, dakako, posjet dr. Franje Tuđmana, o čemu su po novinama napisani čitavi mali „eseji“, a “Večernji list” je u izdanju od 20. siječnja 1993. izvijestio da je Predsjednik bio oduševljen predstavom, prenoseći pritom i njegovu primjedbu glumcima da “u privatnom životu nije tako strog kakvim ga je Kühn prikazao”.  O mogućoj  promjeni imena Satiričkog kazališta Jazavac Tuđman, međutim, ništa rekao, niti ga je o tome itko išta pitao iako je ta tema već itekako bila aktualna. Jazavac je, naime, postao bestia non grata, budući ga se povezivalo s Petrom Kočićem i njegovim Jazavcem pred sudom, a Kočića pak s antihrvatstvom i velikosrpstvom, kako je to u jednom od prigodnih članaka u Večernjem listu obrazložio i Dragan Marijanović. Samo kazalište se u tom tekstu, doduše, nije spominjalo, ali oprema je bila više nego sugestivna: iznad naslova Jolpaz otkriva tragove, velikim je slovima bilo otisnuto pitanje „Zašto se jedno zagrebačko kazalište zove Jazavac?“. [1] Bila je to samo jedna u nizu epizoda opsežne kampanje za promjenu imena Jazavac, koja je, kako je zapisao Branko Šeremet „krenula već viđenim postupkom ‘događanja naroda’; prvo su se pojavila protestna pisma u novinama, nakon toga pritužbe ‘službenim organima’“, [2] a potom je uslijedila prava mala kanonada novinskih napisa u kojima se, uz ponešto osobnog i vrlo prizemnog obračunavanja s voditeljima Jazavca, dokazivalo kako je zdepasta zvijerčica iz porodice Mustelidae za hrvatsku kulturu nepodobna životinja. Tako je, na primjer, Branimir Donat objašnjavao „da u Zagrebu nema mjesta imenu Jazavac, jer je istoimeno kazalište dobilo ime po liku iz komedije Petra Kočića, jednog od utemeljitelja četničke ideje u Bosanskoj krajini i ogorčenog protivnika i mrzitelja Hrvata“, pri čemu su ga posebno naljutila Hadžićeva dokazivanja da je riječ o nedužnoj životinji, iako je po njegovom uvjerenju „ime tog zagrebačkog kazališta, tek jedno od bezbrojne trojanske kljusadi kojom su se Danajci u nas tako proslavili“. [3] Rezultat ovih nastojanja bio je već unaprijed predvidljiv pa je 18. svibnja 1994., nakon rasprave u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, okončane riječima jednog zastupnika vladajuće stranke: „Vi znate da je to jedna smrdljiva životinja.“, [4] ime Satiričkog kazališta Jazavac promijenjeno u Satiričko kazalište Kerempuh, što je bio i prijedlog Umjetničkog vijeća pokojnog Jazavca. Za razliku od Duška Ljuštine koji je na kraju ipak pragmatično pristupio promjeni imena što je vrlo brzo zaživjelo „u narodu“, Hadžić ju  je nevoljko prihvatio, prigovarajući kasnije samome sebi što brand imena nije zaštitio pravodobnom kajkavizacijom koju nitko više ne bi mogao dovesti u vezu s Kočićem: „Krleža u svojim Baladama Petrice Kerempuha veli: ‘Posluhnite kajkavskog jazbeca“. Da sam kazalištu dao ime Jazbec vjerojatno bih bio pošteđen svih polemika.“ [5]

Igrom slučaja, pet dana prije nego što je u Gradskoj skupštini, uz samo jedan glas protiv, izglasana promjena imena Jazavac u Kerempuh, u Zagrebačkom satiričkom kazalištu, kako ga je u to doba nazivao jedan zagrebački kritičar, dogodila se premijera predstave Dobro došli u plavi pakao, koja je svojom prisutnošću u medijima dostigla slavu Svrtanove i Kühnove Spike. U to se doba, naime, nisu mijenjala samo imena kazališta, nego i ulica, institucija, škola, pa čak i sportskih klubova, pri čemu je zagrebački nogometni klub Dinamo nakon neuspjelog eksperimenta s imenom HAŠK Građanski, 1993. dobio naziv Croatia, koji mu je, prema predaji, nadjenuo sam predsjednik Tuđman. Navijači Dinama, a pogotovo Bad Blue Boysi, njihova najstrastvenija i najradikalnija skupina, nikako se nisu mogli pomiriti s tom promjenom, vezujući ime Dinamo ne samo uz svoje sportske osjećaje, nego i one s domoljubnim predznakom zbog kojih su se mnogi od njih aktivno uključili u obranu Hrvatske. Upravo negdje u to doba Bad Blue Boysi su prihvatili i pjesmu zagrebačkog rock sastava Pips, Chips & Videoclips, Dinamo ja volim, kao svoju himnu, a njen stih: „Sveto ime Dinamo“ postao je parola s kojom su se suprotstavljali progonima i napadima kojima su tijekom tih godina često bili izloženi.  (…)

(Hrvoje Ivanković: Od ruba do središta – Kerempuhovih pedeset; Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh, monografija, urednik H. Ivanković; Zagreb, ožujak 2014.)

[1] Dragan Marijanović: Jolpaz otkriva tragove, Večernji list, Zagreb, 29.3.1992
[2] Branko Šeremet: Jazavac nepodobna životinja, Bumerang, Osijek, 21.6.1994.
[3] Branimir Donat: „Jazavac“ pred sudom, Globus, Zagreb, 15.1.1993.
[4] Zlatko Šimić: Kerempuh gotovo jednoglasno, Vjesnik, Zagreb, 19.5.1994.
[5] Domagoj Rogulj: Trideset i pet godina kazališta Kerempuh – Razgovor s Fadilom Hadžićem, Hrvatsko slovo, Zagreb, 14.5.1999.

Redatelj: Oliver Frljić
Dramaturginja: Dora Delbianco
Scenograf: Oliver Frljić
Kostimografkinja:Sandra Dekanić
Izbor i produkcija glazbe: Damir Ključarić
Oblikovanje svjetla: Oliver Frljić, Igor Petrovski

Oblikovanje plakata i programske knjižice: Damir Gamulin
Fotografije: Maja Kljajić

Praizvedba: 10. listopada 2014.

Igraju:

Hrvoje Kečkeš

Vilim Matula

Borko Perić

Rakan Rushaidat

“U godini u kojoj slavi 50. rođendan, Satiričko kazalište Kerempuh dobilo je i predstavu koja polazi od situacije iz ranih devedesetih kada je “Jazavac” postao “Kerempuh”, ali vrlo se jasno bavi ovim našim vremenom. Tako je stvoren naslov koji će u općem kazališnom sjećanju stati uz bok legendarnim predstavama “Spikom na spiku” ili “Dobro došli u plavi pakao”.

(…)

Istinska je to i pametna satira, obogaćena sjajnim glumačkim izvedbama, među kojima se posebno izdvaja ona Rakana Rushaidata. Mnogi će, naravno, biti vrlo uvrijeđeni, ali istinski je šarm ove predstave u samoironiji, načinu na koji se razotkriva općeprisutan mentalitet. Katkada je najteže smijati se glupostima u kojima se prepoznajemo, no to je uglavnom smijeh koji ima terapeutski učinak.”
Bojana Radović, “Večernji list”

“Nova predstava današnjeg Satiričkog kazališta Kerempuh, međutim, manje govori o tom vremenu, a više o ovom, s obzirom na to da je iz današnje ohlađene perspektive sve ono užareno mahnitanje po imenima, krvim zrncima, pogrešnim riječima i naglascima sasvim normalno. Ta nenormalna normalnost, zbog koje vic o svećeniku pedofilu gotovo uvijek “pali”, ali kaznena prijava protiv tog istog svećenika vrlo rijetko, druga je strana ove predstave i razlog zašto ona na koncu ipak nije zabavna, koliko god bila smiješna. Naprotiv, lik prognanog Jazavca koji sam pije na šanku dok svi drugi slave “pedeset godina kazališta Kerempuh” bila je vrlo česta slika prije dvadesetak godina, a nije baš da je nema ni danas, nje ili barem njezinih posljedica.

(…)

“Jazavac u Kerempuhu” stoga je višestruka posveta, ne samo jednom imenu i jednom kazalištu. Ujedno je i sigurna uspješnica kojom današnji Kerempuh pokazuje da ima kvalitetu u ansamblu i dovoljno političkog zaleđa kako bi se, u tako kontroliranim uvjetima, mogao ponovno početi baviti onim što mu je u imenu i programu: propitivanjem nepravilnosti koje su postale ne samo prihvatljive, nego i prihvaćene.”
Igor Ružić, “Jutarnji list”

“Već sama činjenica da je »Jazavac u Kerempuhu« iz glumaca izvukao i osobna svjedočanstva, zatim umijeće tečnog, glumački besprijekornog i k tome strastvenog pripovijedanja u prvom licu, baš kao i građansku odgovornost za ono što ismijavamo na sceni, ogroman je uspjeh »Jazavca u Kerempuhu«.

(…)

“Tim više jer je »Jazavac u Kerempuhu« prava pravcata hit-predstava, glumački i tematski vrlo spretno montirana. Sastavljena je od četiri stand-up nastupa koje u međuprizorima labavo spaja prozivka raznih društvenih licemjerja, posebno dvoličnosti koja vlada među samim glumcima. Pod time mislim na oblik ponašanja u kojem jednom rukom hvalim svog glumačkog kolegu za ostvarenu ulogu, dok drugom kopam jamu sarkastičnih komentara u koju kolega ima pasti čim mi okrene leđa.”
Nataša Govedić, “Novi list”

Predstava trenutno nije u rasporedu.