Hrvatski barokni ansambl: LA SERVA PADRONA

Giovanni Battista Pergolesi
LA SERVA PADRONA

Nikolina Hrkać, sopran / soprano
Marin Čargo, bariton / baritone
Boris Barukčić, glumac / actor
Pavao Mašić, čembalo & dirigent / harpsichord & direction
Dražen Šivak, redatelj / stage director
Dženisa Pecotić, kostimi i scenografija / costumes & scenography
Tihana Cizelj, asistent za scenografiju i kostimografiju
Mihovil Depolo, izvedba i posudba dijelova scenografije

Hrvatski barokni ansambl 

Violine: Laura Vadjon (koncertni majstor)
Katarina Kutnar  Tanja Tortić, Saša Reba, Ivana Žvan
Viole: Asja Frank, Hiwote Tadesse
Violončela: Dora Kuzmin Maković
Kontrabas: Pavle Kladarin
Čembala: Pavao Mašić i Benjamin Polhe

Malen je broj glazbenih djela s tolikim utjecajem, naslijeđem, te na koncu i s neograničenim rokom trajanja, kao što je to Pergolesijeva Služavka gospodarica, nastala kao svojevrsna šaljiva intervencija unutar ozbiljne opere. Prvotno mišljena “u dva nastavka”, dva intermezza kojima se napuljska publika opuštala između činova opere Il prigionier superbo (The Proud Prisoner), doživjela je veliki uspjeh, te je zaživjela i u samostalnom obliku, van granica originalne opere koja je vrlo brzo pala u zaborav.

Priča je to o vječnim temama ljubavnih dvojbi, planova, svađa i zavođenja, uz stalešku razliku koja dodatno komplicira život naših junaka, mlade sluškinje Serpine i staroga gazde Uberta. Jasno, likovi potječu iz pučke tradicije talijanske commedie dell’arte u vidu tipiziranih karaktera – bogatog i ostarjelog zanovijetala, te mlade i proračunate sluškinje koja vodi glavnu riječ – ali je životnost njihovih replika toliko snažna, da je vjerojatno i tadašnjoj publici 1733. g. bilo napeto saznati kako će se čitava zavrzlama riješiti. Popularnost djela brzo je zagospodarila pozornicama diljem Europe; u Parizu je izazvala goleme svađe i proteste među opernom publikom, ali je i inaugurirala nove žanrove: operu comique i operu buffu. Na koncu, preživjela je na pozornicama sve do današnjih dana, uvijek svježa i aktualna, zabavna i napeta u prepredenim nastojanjima naslovne junakinje koja ne preza od ničega kako bi ostvarila svoje ciljeve.

Nakon uvertire (preuzete iz još jedne Pergolesijeve opere, Lo frate’nnamorato), zaplet počinje in medias res: Uberto je ljut na neposlušnu sluškinju Serpinu, te se iskaljuje na svom sluzi Vesponeu, vrijeđa i njega i naknadno pronađenu Serpinu, no ona ne ostaje dužna ni jednom ni drugom; dapače, pokazuje kako s njom nema šale, te kako to što je sluškinja ne znači da će trpiti uvrede. Osim u recitativima, svađa se nastavlja i u dvjema arijama: Uberto se žali na Serpinin svadljivi karakter, a Serpina ga pak zadirkuje zbog njegova lako uvredljivog karaktera. U završnom duetu svađa kulminira međusobnim izvrtanjem riječi oko toga da li bi Uberto oženio Serpinu ili ne, pri čemu da postaje ne, a ne postaje da. U toj intenzivnoj ljubavnoj borbi završava prvi intermezzo, dok na početku drugog susrećemo nezadovoljnu Serpinu koja kuje planove kako pridobiti Uberta za udaju, čime bi postala neprikosnovena gazdarica. Ona ratuje na više frontova: Uberta pokušava raznježiti igrajući na kartu samilosti (ipak ju je on primio pod svoj krov još kao siroče, te ga ona podsjeća na sve one lijepe zajedničke trenutke, uz emocionalne ucjene kako će ju, nakon što se oženi drugom, vrlo brzo zaboraviti), ali u džepu već sprema iznenađenje. Ako ne upali mrkva, upalit će batina: stoga mu Serpina pokazuje svog budućeg muža, strašnog i nemilosrdnog generala Tempestu (nomen est omen, radi se o vojniku olujne ćudi, koji je u biti prerušeni Vespone), koji nijemim prijetnjama od Uberta traži miraz za Serpininu ženidbu. Tu na vidjelo izlazi još jedan karakter iz commedie dell’arte, budući da se Uberto transformira u starog škrtca, kome je kesa draža od svega ostalog. Ne pristajući na plaćanje “dote” ni pod cijenu smrtne prijetnje, Uberto pruža desnu ruku Serpini u znak prihvaćanja braka, kako bi izbjegao Tempestin gnjev. Iako je Vesponeova varka odmah razotkrivena, novopečeni supružnici u završnom duetu izjavljuju si vječnu ljubav kojoj je cijela makinacija bila tek povodom: Uberto usprkos staleškim razlikama istinski ljubi Serpinu, a ona istinski ljubi i Uberta i vlast i novac i moć… Sve se završava sretno, a konzumiranjem braka postignut je cilj iz naslova opere, te posebno upečatljivo odzvanja Serpinina posljednja, trijumfalna replika: “Od sluškinje postadoh začas gospodaricom!”

 

Predstava trenutno nije u rasporedu.