Putujuće kazalište Šopalović

Dosta vam je dnevne politike i ratnih zbivanja? Dođite u Kerempuh i sagledajte stvarnost iz drugog kuta: kroz smijeh, ironiju i kazališnu čaroliju.

Ako tražite predstavu koja će vas istovremeno nasmijati, uznemiriti i natjerati na razmišljanje, Putujuće kazalište Šopalović pravi je izbor.

Ova poetska tragikomedija Ljubomira Simovića vodi nas u okupirani grad u kojem skupina glumaca, unatoč ratnim okolnostima, tvrdoglavo nastavlja igrati svoj repertoar na otvorenom. Za njih kazalište nije samo profesija, ono je način preživljavanja. Spremni su upasti u najnepovoljnije situacije, ali zahvaljujući svojoj glumačkoj virtuoznosti iz njih pronalaze izlaz, brišući granicu između stvarnosti i igre.

Je li u tako teška vremena primjereno igranje predstava, jedno je od pitanja koje komad otvara, progovarajući o važnosti slavljenja svega onog dobrog što nam književnost i dramska umjetnost mogu donijeti.

Predstava je istodobno duhovita i kaotična, razigrana i duboko potresna; prava vrtložna igra emocija koja gledatelje vodi od smijeha do nelagode u jednom dahu.

U režiji Popovskog, Putujuće kazalište Šopalović snažna je oda kazalištu i neuništivosti umjetničkog duha. Jer kada bi kazališta čekala prestanak ratova za početak svojeg rada, ne bi nikada stigla na red.

Komad „Putujuće kazalište Šopalović“ praizveden je 1985. godine na sceni Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu, gdje je izvođen punih pet sezona, osvojivši brojne nagrade, a pogledalo ga je gotovo 65.000 gledatelja.

Tekst je naišao na obožavanje te je od tada do danas postavljan preko stotinu puta u regiji i diljem svijeta – u Francuskoj, Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Kanadi, Sloveniji, Makedoniji, Južnoj Koreji, Japanu, Kolumbiji, Turskoj i Maroku.

Premijera: 10. travnja 2026.

BIJEG U SMISAO

Postavljati Simovićevo remek-djelo, ˝Putujuće kazalište Šopalović˝ po prvi puta u Hrvatskoj, na mnogo je načine izuzetan kazališni događaj. U pitanju je tragikomedija istančanog stila, mudra i duhovita, svojevrsna oda kazalištu i umjetnosti koju pozicionira kao humanistički čin naspram rata, agresije, ludila i svega crnog i mračnog u što smo kao društvo uronjeni. U dramaturškom smislu, ovaj tekst funkcionira kao meta-drama koja istražuje paradoks ljudskog postojanja; potrebu za iluzijom u trenutku kada je gola stvarnost nepodnošljiva. Simović ne piše samo o ratu, već o sukobu dva nepomirljiva jezika – jezika umjetnosti i jezika rata.

Za građane, koji su u okupiranom gradu u stanju stalnog grča i straha, gluma je uvreda ili ludost. Simović ovdje postavlja ključno pitanje – je li bavljenje umjetnošću dok susjedi umiru čin sebičnosti ili vrhunski čin duhovnog otpora?

Dramaturški je tekst iznimno snažan jer koristi kontrast. Naime, dok se na trgu pripremaju strijeljanja, glumci raspravljaju o kostimima i uvježbavaju prizore. Taj sraz banalnog i uzvišenog stvara specifičnu atmosferu u kojoj se smijemo apsurdu, da bi trenutak kasnije bili suočeni s brutalnošću. To je dokaz da umjetnost u ratu ne služi samo za zabavu i zaborav, već kao jedino preostalo zrcalo koje društvu pokazuje koliko je duboko potonulo.

Na kraju, drama sugerira da je rat prolazan, a umjetnost ono što ostaje kao svjedočanstvo ljudskosti. Nacrtane su kuće vječne, za razliku od kamenih. Čak i kada su glumci pretučeni ili poniženi, njihova sposobnost da stvore svijet ni iz čega trijumfira nad destruktivnom naravi rata. Simovićeva misao je jasna: umjetnost je u ratu nužna jer čuva maštu – a bez mašte, čovjek prestaje biti ljudsko biće i postaje samo broj u statistici stradalih ili preživjelih. Nažalost, tematika ljudske destruktivnosti uvijek je aktualna pa je ovaj komad upravo zbog toga književni klasik jer Simović duboko i precizno sondira ljude i njihove obrasce te nedvosmisleno osuđuje bijedne porive krvnika da ugase sve ono što je kreativno, što podrazumijeva humanizam. A bez stvaralačkog poriva I izgradnje svjetova uz osjećaj za lijepo, civilizacija može preživjeti samo na nivou životinja, odnosno, divljih zvijeri.

Dora Delbianco