ODLUKE OCJENJIVAČKOG SUDA
Ocjenjivački sud je radio u sastavu: IVANA KRIZMANIĆ (glumica) – predsjednica; MATKO BOTIĆ (dramaturg) i BOJANA RADOVIĆ (novinarka i kazališna kritičarka “Večernjeg lista”) – članovi
Velika nagrada Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini:
HRVATSKI PUT KA SREĆI, autorski projekt Bobe Jelčića, u režiji Bobe Jelčića i izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba
Malo je scenskih djela koja su tvrdoglavo usmjerena na vlastiti ritam, bez obzira na očekivanja publike i uobičajene, producentski uvjetovane BPM-ove kazališnih predstava. Da bi se do nečeg došlo, treba proći neko vrijeme. A vrijeme je novac. A kazališta nemaju novaca. I onda, jasno, da bi se uštedilo vrijeme, odnosno novac, elipse prikrivaju protok vremena, a instant rješenja zamjenjuju organski rast. Nagrađena predstava, s druge strane, troši jako puno novaca. Njen posvećen ansambl zdušno sudjeluje u postepenoj gradnji nečega što čistoćom ideje više nalikuje japanskom Nou, nego europskom dramskom teatru. S jedne strane kratka pjesma, odnosno jedna lijepa misao iz te pjesme, s druge strane povijest. I to je sve. Skupo, ali vrijedi svake lipe.
Nagrada za najbolju režiju:
BOBO JELČIĆ za režiju “Hrvatskog puta ka sreći”, autorskog projekta Bobe Jelčića, u izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba
Evolucija i osvajanje novih diskurzivnih prostora u osnovi je kreativnog procesa svakog umjetnika, ali kod kazališnih redatelja ta je tendencija (ili u puno većem broju slučajeva, odsustvo iste) temeljni parametar prosuđivanja kvalitete. Gledano iz tog očišta, redateljski postupak nagrađenog režisera izgleda još dojmljivije. Umjesto gomile izgovorenih rečenica iza kojih se sakriva misao – muk. Umjesto filmske ekspresije glumačkog lica – ironično nabijena epidemiološka maska. Umjesto sukoba – nagovještaj, umjesto mikro situacije, bračnog para, starog kauča i televizora – širokopojasni, sveobuhvatni rezime stoljeća, ok, s nezaobilaznim starim kaučem i televizorom. I ideja, čista i jednostavna kao haiku. Nema puno redatelja na europskom nivou koji poput nagrađenog dubinski shvaćaju komparativne prednosti kazališne umjetnosti, i te prednosti slažu u ovoliko zavodljiva scenska djela.
Nagrada Fadil Hadžić za najbolji tekst:
IVOR MARTINIĆ za “Dobro je dok umiremo po redu” u režiji Aleksandra Švabića i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih
U konkurenciji umornih ruskih trendsetera s kraja prošlog stoljeća, dobro skrojenih katalonskih plivača u srednjoj struji i pomno biranog društva zaslužnih pokojnika kojima lijepa riječ slabo znači, moglo bi se pomisliti da je nagrađeni tekst odabran linijom manjeg otpora. Istina je potpuno drugačija, a odabrano dramsko djelo privuklo bi pažnju na sebe u bilo kojem kontekstu. Piščeva dramska logika, s brbljavim, površinskim tekstom i snažnim, potmulim kontekstom uzrokuje tektonske poremećaje obiteljskih odnosa gotovo glembajevskih dimenzija, dakako prilagođenih današnjem, suvremenom društvu. Sam Krleža kaže da su Glembajevi neka vrsta dekorativnog panoa, naslikanog po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku, u agoniji, i imaju karakter poetskog, lirskog poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame. Bez želje za izravnim usporedbama dvaju dramatičara i uz ispriku za pompoznu komparaciju, može se zamijetiti da se zamjenom imena drame u citiranoj Krležinoj izjavi dobiva precizan opis nagrađenog dramskog teksta, psihološke drame koja nam se, u našoj civilizaciji na odlasku, čini itekako vrijedna gledanja.
Nagrada za najbolju žensku ulogu:
DORIS ŠARIĆ KUKULJICA za ulogu Elze u predstavi Ivora Martinića “Dobro je dok umiremo po redu” u režiji Aleksandra Švabića i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih
Nagradu za najbolju žensku ulogu zaslužila je glumica koja virtuozno na scenu donosi ženu s druge strane živčanog sloma, pritom bivajući nevjerojatno precizna u odmjeravanju težine svake izgovorene rečenice. Upravo ta filigranska preciznost kojom sjenča vlastiti lik pazeći na svaki zarez, motivaciju i unutarnje stanje potpuno je unikatna, gotovo endemska pojava u domaćim teatrima i središnji razlog neprikosnovene kvalitete tog glumačkog doprinosa. Iz preciznosti se, izgleda, a ne iz trenutne inspiracije, navještenog talenta ili omiljenog psihostimulansa rađa i humor i psihološka uvjerljivost i osnova za pohvalu na kazališnom festivalu.
Nagrada za najbolju mušku ulogu Mladen Crnobrnja Gumbek:
MATIJA ŠAKORONJA za ulogu Dudeka u predstavi Mladena Kestnera/Borisa Svrtana “Gruntovčani” u režiji Borisa Svrtana i Rajka Minkovića i izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba
Reinterpretacije kultnih, u kolektivnu svijest snažno utisnutih likova i njihovih glumačkih nositelja spadaju među najteže izvedbene zadatke u dramskom kazalištu. Kako oživotvoriti jednog od najpoznatijih televizijskih likova u nacionalnoj povijesti, istetoviranog na licu genijalnog, kultnog glumca, bez optužbe za bezočni plagijat i onaj retrogradni, ali nezaobilazni osjećaj kako je prije bilo bolje? Nagrađeni glumac imao je upravo takav, beskrajno složen zadatak, u kojem je odlučio krenuti težim putem. Umjesto da oponaša, komentira ili parodira, on stvara potpuno novo, svježe dramsko lice, koje dječje iskreno gleda u zube svim poniženjima kojima je izloženo, zaslužujući tako svoj vlastiti glas unutar dobro poznate priče.
Nagrada Ivo Serdar za ulogu koju je publika najbolje prihvatila:
OZREN GRABARIĆ za ulogu Giacinta Mazzatelle u predstavi Slobodana Obradovića (po motivima filma E. Scole)”Ružni, prljavi, zli” u režiji Lenke Udovički i izvedbi Beogradskog dramskog pozorišta
Dani satire jedan su od rijetkih kazališnih festivala na kojem ocjenjivački žiri, uz predstave, mora pomno analizirati i publiku. Bez pomoći ocjene na stražnjoj strani ulaznice, mjerača decibela pri pljesku ili sličnog, objektivnog mjernog postupka, treba opipati bilo publike i što poštenije pokušati biti njezinim glasnogovornikom. Čini se kako tu nije samo riječ o glasnoći aplauza, već i o nagovještenom strahopoštovanju prema kompleksnosti uloge, nekom komunalnom iskustvu prisustva nečem izvanserijskom.
Nagrada Sabrija Biser mladoj glumici /glumcu do 28 godina:
BERNARD TOMIĆ za ulogu Primislava Zaninovića u predstavi ivana Penovića „Znaš ti tko sam ja“ u režiji Ivana Penovića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Glumačka se izvrsnost mjeri prije svega stupnjem povezanosti s izvedbenim tekstom predstave; ni talent, ni smisao za humor, ni bespoštedni rad vrlo često ne mogu prikriti diskrepanciju između tijela glumca i tijela teksta, između glasa lika i glasa predstave. Nagrađeni mladi glumac briljira baš u toj bliskoj suigri sa razbarušenom dramaturškom fakturom predstave. Poput produžene ruke dramaturga i redatelja, posvećenom koncentracijom u svakoj pojedinoj sceni, uvjerljivo nas nagovara na prihvaćanje paralelne stvarnosti, pritom se, što je uvijek lijepo vidjeti, dobro zabavljajući.
Nagrada za najbolju sporednu žensku ulogu:
JANJA MAJZELJ za ulogu u predstavi Daniila Harmsa „Umjetnost je ormar“ u režiji Ivana Peternelja i izvedbi Slovenskog mladinskog gledališta i Društva za umetnost Avgus iz Ljubljane
Pomaknuti, harmsovski svijet, nježno i maštovito režijski razigran po dubini i širini Kerempuhove pozornice, bio je u jednoj od predstava izvrstan poligon za slojevite glumačke kreacije; apsurdističke, groteskne, klaunski razigrane. Trebalo je u glumačkoj igri naći onu fragilnu granicu između razuzdane tjelesnosti forme i nagrizajuće tjeskobe neizgovorenog sadržaja, i baš je u takvoj izvedbenoj ekvilbristici nagrađena glumica imala najviše uspjeha. Duhovita, autoironična, s pogođenim disonantnim tonovima vlastite glumačke partiture, uspjela se na pedalj pribižiti mračnom srcu Harmsove obješenjačke komike.
Nagrada za najbolju sporednu mušku ulogu:
NIKŠA BUTIJER za ulogu u autorskog projektu Bobe Jelčića „Hrvatski put ka sreći“ u režiji Bobe Jelčića i izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh
Nagrađeni glumac u predstavi u kojoj sudjeluje na raspolaganju ima samo oči. Lišen ama baš svih ostalih glumačkih sredstava, nijem, s higijenskom maskom preko usta, stješnjen na malom prostoru, bez pomoći elaboriranog mizanscena, glumac posjeduje, ne vidi se takva stvar često u kazalištu, samo oči. Uplašene, izbezumljene, stalno žive, na oprezu, nagrađene oči sudjeluju u radnji samostalno, kao precizna sinegdoha glumačkog umijeća. I dok ostali izvođači u predstavi imaju kratke bljeskove solističkih dionica, koristeći i ostale organe, glumac s očima neprekidno je u drugom planu, kao pouzdani stoper ili rodmanovska četvorka posvećena defanzivnim zadaćama. Sporedna uloga za ilustraciju enciklopedijskog unosa sporedne uloge.
Posebna nagrada za specijalno postignuće:
IVAN PENOVIĆ za dramaturško oblikovanje predstave „Znaš ti tko sam ja“ Ivana Penovića u režiji Ivana Penovića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
U hrvatskom kazalištu, katkad čvrsto ukotvljenom na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće, svaki eksperiment koji u nacionalnim kućama propituje poziciju dramskog pisma dobrodošao je i potreban. Pa još ako je taj eksperiment ludistički zaigran, društveno odgovoran i zainteresiran za propitivanje mitologizacije povijesti kao omiljenog nacionalnog sporta nakon nogometa, onda stvarno iskače iz kazališne ponude i nameće se kao umjetnički čin vrijedan pohvale. Riječ je o predstavi koja privlači (ili odbija) prije svega svojom dramaturškom fakturom, pažljivo oblikovanom, s milenijski ironičnim tretmanom povijesne mitomanije. I sjajne glumačke kreacije, i režijski tretman i politički angažman, sve je to posljedica dramaturške ideje koja nam izuzetno zavodljivo podvaljuje apsurd pod stvarnost, mit pod povijest te postdramsko mudo pod dramske bubrege.
