Između osobnog pogleda i zajedničkog izazova
Nešto malo više od četiri mjeseca nastajao je izbor za program festivala koji će ove godine biti predstavljen publici. Prvi krug selekcije reducirao je otprilike na pola ukupni izbor prijava koje su pristigle od 49 kazališta iz šest zemalja. Taj prvi krug suzio je ponudu po tri temeljna kriterija. Od ukupno 56 prijavljenih predstava, neke uopće žanrovski ni stilski ne pripadaju komedijama ni satirama, niti su režijski i izvedbeno pristupile tekstu na takav način. Neke komedije i satire, pak, nisu ponudile dovoljno festivalski zanimljivih pomaka koji bi predstavljali iskorak izvan uobičajenih okvira redovitog repertoarnog programa u kome one uglavnom imaju svoje mjesto. Neke predstave, nažalost, jednostavno nisu bile dovoljno kvalitetne da bi bile konkurentne. Nakon toga, drugi je krug selekcije sagledao preostale predstave u odnosu jednih prema drugima, i posebno u odnosu prema suvremenosti okruženja u kojem se događa festival. Pri samom kraju odabira, nije bilo lako odlučiti između nekih predstava koje su po kvaliteti bile jako blizu. U tim situacijama presudio je kontekst festivalskog programa i okruženje ostalih odabranih predstava. Uostalom, kako kaže mudra kuratorska poslovica, svaki je izbor umijeće odbijanja.
I tako sam na kraju odabrao ukupno dvanaest naslova.
Ravnatelj festivala iskoristio je svoje pravo i dodao trinaestu predstavu po vlastitom izboru.
Što će publika Dana Satire ove godine vidjeti, u dvanaest predstava moga odabira? Djela autora u rasponu od velikih klasika komediografije, društvene kritike i satire, preko uglednih suvremenih pisaca, do autorskih projekata. Riječ je o tekstovima Aristofana, von Kleista, Molièrea i Orwella, aktualnih britanskih zvijezda Petera Quiltera i Colina Teevana, suvremenih klasika poput Dušana Kovačevića, i domaćih pisaca Miroslava Krleže i Slavenke Drakulić. Festivalski reprezentativni su svakako i nekoliko najuglednijih redateljskih imena u Hrvatskoj i u susjedstvu, abecednim redom: Buljan, Frljić, Jelčić, Mustafić, Taufer, Tomić i Urbán. Paradu odabranih glumačkih kreacija u ovako kratkom tekstu nemoguće je i nabrojiti, a riječ je o cijelom nizu izvrsnih glumica i glumaca s moćnim, festivalski atraktivnim kreacijama.
Što je svim odabranim predstavama zajedničko? Svakako je to onaj smijeh koji izazivaju i neugodna prepoznavanja u prošlosti i komičan suvremeni odgovor na apsurde svakodnevice.
Komercijaliziranje spolnosti i manipuliranje ratom i mirom u Aristofana, pri čemu se i erotika, i politika i mirovni aktivizam banaliziraju do razine estradne zabave, podsjećaju nas da “Lizistrata”, taj više od dvije tisuće i četiri stotine godina godina star tekst nije izgubio ništa od svoje aktualnosti. Jednako tako lako prepoznajemo pohlepu i licemjerje histeričnog konzervativizma, agresivnost lažne pobožnosti u Molièrea, pa nam i suvremeni kostimi “Tartuffea” izgledaju posve primjereni. Dobro nam je, nažalost, poznat i suvremen i korumpirani, nekompetentni, (naravno nepravedni) sud kod von Kleista, koji u “Razbijenom krčagu” održava privid pravnog sustava zaštitom barbarskog nasilja nad najslabijima. Orwellov pogled u pobunu potlačenih koji stvarajući “pravedniji i bolji svijet” na “Životinjskoj farmi” otvaraju bezdane destrukcije, nasilja i zloporaba, također nam pokazuje slike suvremenog svijeta, relativno davne, pa ne tako davne i, konačno, današnje. Tako su nam ti davni tekstovi i danas savršeno razumljivi! Upravo jezivo prepoznatljivi.
Bliskost i razumljivost odlikuje i suvremene tekstove o davnim osobama i događajima, koji uzimaju teme s otprilike nekih sto godina udaljenosti od suvremene publike. Bizarna, nevjerojatna Florence Foster Jenkins kao karikaturalna “Slavna Florance” s početka 20. stoljeća ukazuje se kao proročko navještanje pošasti bezbroj grotesknih pojava suvremene “celebrities kulture”, najezde “slavnih osoba” bez ikakva dara za bilo što, poznatih samo po tome što su poznate, nekih stotinjak godina kasnije. Bedasta naivnost Švejka naspram podmukle gramzivosti sustava oličenog u vojsci, administraciji i crkvi, opet sto godina kasnije, čini dobrog vojaka našim groteksnim suvremenikom. Tu je, naravno, i Krležin superiorno podrugljiv pogled na hrvatske građane i seljake, na nepismene nasilnike i blazirane intelektualce, u rasponu od sto godina jednakog kretanja u krugu, s početkom i svršetkom u istom “Vučjaku”.
Nelagodu prepoznavanja u prizorima iz prošlosti otklanjamo smijehom. I onda za promjenu, nakon te “prošlosti”, i neke žive slike izravne suvremenosti. Koje opet ublažavamo smijehom. Prizori suvremenog licemjerja, umijeća preživljavanja i opstajanja, sebičnosti, svakodnevnog seksizma, ksenofobije, korupcije, neopisive gluposti, podsjećaju nas na groteskne strane i banalnosti svih “velikih pitanja” suvremenoga života… Kao da pozornicom promiču vijesti iz današnjih dnevnika, slike iz naših ureda i soba. Opet je tu isti, ponekad bučan, ponekad prigušen gorki smijeh, i nugodna prepoznavanja u prizorima iz naše suvremenosti. Prizora koji često bole inteligenciju koliko su natopljeni glupošću. Ali, kako kaže izvrstan češki pisacv Jaroslav Rudiš, “Protiv gluposti se najbolje bori humorom”. Jer glupost ne može shvatiti kritiku, argumente, analize, pitanja ni komentare. Njoj se jedino, vrlo uspješno, možemo smijati u lice. Neće ona, naravno, jer je glupost, od našeg humora ništa shvatiti, ali će od našeg smijeha biti manja i tiša. A i to je već nešto u maloj, svakodnevnoj ekološkoj brizi svakog od nas za vlastiti i zajednički društveni okoliš.
Što sam želio, a što sam uspio pokazati ovim izborom prosudit će gledatelji.
Selekcija kao autorski koncept, poput antologije, izložbenog postava ili repertoara sezone, nikad nije (jer ne može biti) isključivo revija osobnih preferencija nekog izbornika. Vjerujem da osim tog neizbježnog osobnog pogleda, selekcija uvijek treba uvažavati i kontekst i koncept, i vrijeme i prostor. Trebala bi predstavljati i izazov i odgovor u odnosu na ponuđeni materijal prijavljenih predstava u konkretnom trenutku za konkretnu publiku. Ali uz sve to, izbor je uvijek i nužno velikim dijelom osoban. Ta osobnost podrazumijeva činjenicu da bi svatko drugi to isto napravio na neki drugi način. Zbog toga se i mijenjaju izbornici, kako bi posve različiti pristupi dobili mogućnost provjere kod publike. Na kraju je ipak, iznad svega, najbitnija kvaliteta festivala i zadovoljstvo njegove publike. Nadam se da sam i jednom i drugom ovim izborom uspio doprinijeti.
Darko Lukić,
izbornik 39. Dana satire Fadila Hadžića
