„ ….kažete, pitanje je o čemu bi kazalište govorilo kada ne bi o ljubavi. Govorilo bi, obilno je govorilo, o politici. Onda recimo da je kazalište politika i ljubav, ili najčešće njihov spoj, ono spaja politiku i ljubav…
Tako Alain Badiou. Pojmove „ ljubav „ i „ politika “ valja naravno shvatiti u brojnim značenjima. U današnje vrijeme i oni su zarobljeni u tom ciničkom krugu u koji smo zapali oko bilo kojeg pitanja o životu i teatru. Utoliko je i moj izbor ovogodišnjih predstava stanovita osobna izvedenica gornjeg citata, ali i svijeta u kojem živimo.
Ove godine na Danima satire vidjet ćemo 4 predstave što variraju motive ljubavi od 7 do 97 godina života, te 9 predstava čije je središte interesa kritika obiteljskog, društvenog i političkog života.
Djelo Duška Jovanovića „ Boris, Milena i Radko“, SNG Ljubljana, okuplja kulturne ikone Slovenije. A čime se one bave ? Jednostavno, rekla bih, one ne lažu, ne mistificiraju, samo pokazuju ljubavna sjećanja troje starijih osoba, bivših hipija i današnjih umirovljenika. Predstava iz tih sitnica postaje čarolijom složenom od istine i od glume, na rubu dokumenta i mašte.
„ Libreto“ Irene Škorić HNK-a Split iznova priziva, meni uvijek iznova privlačna, almodovarovska ozračja u tunelima velegrada.
A “ Mrtvec pride po ljubico“, Prešernovog gledališča Kranj/Mestnog gledališča Ptuj, prema drami velike slovenske pjesnikinje Svetlane Makarevič , otvara prizore koji su istodobno lirski, ludistički i životni. Naravno da mi je neodoljiva ta scenska parabola o misterioznoj nemogućnosti zacjeljivanja ljubavne rane kada je ljubavnik mrtav.
„ West Side Story “ mađarskog kazališta Újvidéki színház, Novi Sad, još jednom, na način suvremenog mjuzikla, obnavlja motiv Romea i Julije.
Ove predstave pokazuju, nedvojbeno, posve različite načine kazališnog mišljenja i stvaranja danas. To naravno nije ni novo, niti iznenađujuće. Naprotiv, novijom se čini ona stara otrcana fraza: „every good story is a love story“ .
U krugu društvenih motiva, ako me shvaćate, kreću se slijedeće predstave:
„ Gospođa ministarka“, Pozorišta Boško Buha Beograd, pokazuje kako je suvremena politička scena ponajviše nalik sveukupnoj travestiji.
„Hamlet“ ZKM-a istražuje naznake kanibalizma u pojavi vlasti. Kraljevi, kraljice, majke, ljubavnice, duhovi, uguznici, svi, svi oni redom na svojoj posljednjoj večeri uredno blaguju samog Hamleta. Poslužili su ga sebi na golemom stolu koji je i jedina scenografija ove predstave. Pošto pojedu Princa, odnosno ovog melanholičnog cinika, nastavit će uredno svoje daljnje preživljavanje.
„ Očevi su gradili“, Crnogorskog narodnog pozorišta, Podgorica, dokumentarna je kritika ljudske pohlepe koja se do krajnjih granica koristi vlastitim, autentičnim prostorom i vremenom. Izvedena je u žanru političkog kabareta.
„ Pasivni otpor“ Kazališta tvornica lutaka, Zagreb, pokazuje apsurd hrvatske migracije i strahote života ukoliko si, nekim slučajem, još uvijek mlad. Vrijednost ove predstave jest što uspijeva okupiti nekolicinu odličnih glumica i glumaca iz Hrvatske.
„Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, kazališta Kerempuh, Zagreb, nastavlja se baviti Brešanovom legendom kao jedinstvenim obračunom s hrvatskim mentalitetima.
„ Ružni“ , Hrvatskog narodno kazališta u Varaždinu, pokazuje ispraznost današnje opsjednutosti izgledom, ljepotom i mladošću.
„ Tartuffe“ Akademije dramske umjetnosti, Zagreb, prevodi tartifovska pitanja laži i licemjerstva u ideju o stjecanju novca kao o jedinom zbiljskom duhu svih stvari .
„ This Casting“ Teatra Rugantino, Zagreb, tužno se poigrava instant slavom, kultom površnosti i medijskim manipulacijama.
„Unosno mesto“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Beograd, izoštreno i scenski mudro pokazuje kako se iza finih manira i europske mode naših suvremenika krije dublja i opasnija grabežljivost, surovost i samoljublje nego što je to bilo u vremenima naših očeva.
Dani satire pokazat će djela kazališnih redatelja koji u sklopu tradicionalnih modela iznalaze umjetnost teatra. Kao primjer navodim „Unosno mesto“ Egona Savina. Pokazat će i djela onih redatelja koji i danas, unatoč svemu, istražuju po dubini mogućnosti suvremene kazališne umjetnosti. U vremenu kada se čini da su svi putovi zatvoreni i da izlaza više nema. Navest ću tri primjera: teatar Jerneja Lorenzija, Olivera Frljića i Borisa Liješevića.
Dani satire i ove godine pozivaju opet na scenu glumačke legende ovih i onih prostora, ovih i onih vremena, od Milene Zupančič i Seke Sablić do Krešimira Mikića i Vilima Matule , i drugih i brojnih drugih, glumica i glumaca čija imena ispisuju postpovijest jednog glumišta.
Post scriptum
Osobno se veselim i Off programu ovogodišnjih Dana satire. I svim njegovim razlikama i pitanjima. Na primjer : možemo li suvremenom satirom nazvati fragment iz književnog djela „Kalendar Maja“ Zorana Ferića u režiji Vlatke Vorkapić , ili, smijemo li tako nazvati nastupe TBF-a i Leta 3, postoje li, možda, elementi satire u polemičkim ringovima koje će voditi novinar i pjesnik Aleksandar Stanković, pa napokon, zar nastupi Lucić – Dežulović nisu upravo lucidan primjer suvremene scenske satire ?
Kako vidite, još uvijek predlažem neka pitanja. Oni koji su neusporedivo mudriji od mene kažu kako je danas problem u tome što ima odgovora a nema više pitanja.
Mani Gotovac