SAMOUBOJICA

Redatelj: Vito Taufer

Nijemi život, glasna smrt

˝Pogledajte oko sebe. Pogledajte naše intelektualce. Što vidite? Mnogo toga. Što čujete? Ništa. A zašto ne čujete ništa? Zato što oni šute. To je ta slavna hrvatska šutnja. A mrtvoga ne možeš natjerati da šuti, ako mrtvi želi progovoriti.˝

Jedan od najsnažnijih ruskih tekstova (Erdmana su smatrali nasljednikom Gogolja i Čehova), ˝Samoubojica˝ – ova tragikomedija koju je Staljin nazvao praznom i zloćudnom, njezino izvođenje zabranio (u Rusiji izvedeno tek 1982.), a autora izbrisao s umjetničke scene te ga najprije poslao na prisilni rad pa mu zatim zabranio život u Moskvi, progovara o tome što se događa kada život počinje gubiti na vrijednosti.

U sistemima koji guše individualnost, u korumpiranom društvu željnom senzacija i dominaciji oportunizma, najprije stradaju osobna sloboda i ljudsko dostojanstvo.

Uz neodoljivi humor, britku ironiju i majstorstvo kazališnog apsurda, ovo djelo koje nijedna cenzura nije uspjela utišati, žestoko napada svaki oblik diktature ili strahovlade, pletući svoju dramsku nit oko posljedica koje nastaju kad se umjesto života glorificira smrt, kad se umjesto u budućnosti počinje živjeti u prošlosti te kada su jedina perspektiva ovrhe, deložacije i kolektivni povratak društvene svijesti u srednji vijek.

Ovo je priča o čovjeku kojem se u ime domovine i lažnog patriotizma više nema što oduzeti osim njegovog života.

Praizvedena u Göteborgu 1969., a izvedena u Zagrebu 1971. u režiji Božidara Violića, u Gavelli, ova satira Nove ekonomske politike, a zatim i staljinizma, nakon praizvedbe izvodi se kontinuirano na brojnim svjetskim pozornicama.

Osim upisane kritike kulta ličnosti, ona donosi motive o društvu gladnom senzacija, medijskom teroru i naizgled bezazlenom spinu koji ostavlja ozbiljne posljedice. Za Erdmana s jedne strane ne postoji zajedništvo; ono je vulgaran zbir novinski naslova, ali s druge strane, čovjek ne postoji izoliran od svijeta. Kada djelovanja ovih likova dovede do ireverzibilnih događaja, to nas sadvim hemingwayski podsjeća da se nikada ne trebamo pitati kome zvono zvoni…

U našem čitanju teksta, oslonili smo se na mnogobrojne motive posuđene iz realiteta kojim smo okruženi. Jedna je od njih tužna činjenica o tome koliko je trenutno u Hrvatskoj velika  potrošnja lijekova za smirenje i antidepresiva, kao posljedica gubitka posla, osjećaja tjeskobe zbog privatnih problema ili, često, potpune socijalne degradacije. Druga je odlazak ljudi (godišnje se u prosjeku gubi 25 000 stanovnika), zatim ksenofobija prema onima koji dolaze, zatvorenost društva i teška gospodarska kriza u kombinaciji s razočaranjem u mnogobrojne korumpirane autoritete što onda sve zajedno potiče snažan kolektivni osjećaj razočaranja i beznađa.

Zamah ove drame počinje od bezazlene bračne svađe koja ima sasvim neobičan ishod. Nikola i Maša Petričević ljudi su više gladni nego siti, zatrpani ovrhama, neplaćenim režijama i zgurani u stanu s Mašinom majkom koji žive kao ose, provodeći vrijeme u međusobnom bockanju i sudaranju. Oni nemaju planova, žive jednoličnom, monotonom svakodnevicom dok im ovaj čudni niz događaja sve ne izvrne iz temelja.

Kroz njihov stan prolaze razni predstavnici društva koji dolaze po svoj komad kolače i Nikolinu osobnu situaciju vide kao priliku da razriješe svoj konflikt. Pragmatični susjedi, mesar, svećenik, novinarka i spisateljica, intelektualac, domoljub, pjevačice i starlete… svi su oni suprotstavljeni čovjeku koji je cijeli život igrao po pravilima, pokušavajući se prilagoditi sistemu, a ovaj ga je zatim iznevjerio i odbacio na najgrublji mogući način. Tuđa smrt postaje nada za spašavanje njihovih vlastitih života.

Ova priča o pervertiranom smislu života, o tome koliko je opasno kad među ljudima nestane empatije začudan je, beskrajno duhovit, ali i krajnje potresan materijal. Čitajući o nekom tamo mračnom vremenu, previše se prepoznajemo.

Ljudi su razočarani onima na vlasti (tada Novom ekonomskom politikom i Lenjinom) te osjećaju kao da su dali sve što su imali kroz razne pobune i žrtve (Oktobarska revolucija), a stabilnost i pozitivna nisu na vidiku u skoroj budućnosti.

Osim o političkim sferama, ovaj tekst progovara i o onim dubokim ljudskima, o lešinarima i primitivizmu malograđanštine koji su isti danas, kao i prije sto godina te krajnje uspješno odolijevaju svakom zubu vremena.

 Dora Delbianco