135 MIN + PAUZA
50. Dani satire Fadila Hadžića
Polazeći od humora i prividne lakoće, ova drama otvara pitanja međuljudskih odnosa, društvenih napetosti i klasnih podjela u suvremenom društvu. Radnja se odvija tijekom jednog vjenčanja koje, umjesto očekivanog slavlja i zajedništva, postaje prostor razotkrivanja duboko potisnutih emocija, sukoba i neizgovorenih frustracija. Taj inicijacijski trenutak – ulazak u brak kao obećanje nove sreće i stabilnosti – autorica koristi kao polazište za brutalno iskreno suočavanje s realnošću odnosa koji nas oblikuju i razdvajaju.
Ovaj komad britanske spisateljice Beth Steel već je prošle godine uspješno postavljen na londonskom West Endu, gdje je privukao pozornost upravo zbog britke društvene kritike i emotivne preciznosti s kojom secira suvremene klasne i identitetske prijepore.
…
Aktualna do same srži temeljnih međuljudskih odnosa, Beth Steel svojom, žanrovski diskutabilnom, dramom koja započinje kao laka, pitka i prpošna komedija načinje i zaposjeda stvarnost kao kalup u kojem živimo, dok se društvenim (međuljudskim) ostvarenim odnosima služi kao mizanscenom u kojoj opća mjesta imaju ulogu „sklopke“ za iskreni smijeh. Ona vješto secira stratuse tjeskobe opstanka kojemu smo izloženi u društvu koje je sreću i poziciju u njoj (a među „drugima“) determinirao novcem kao jedinim alatom samoostvarenja i priznanja.
Sve započinje svadbom kao inicijacijskim prelaskom u novo, u novo okrilje unutar kojega pojedinac dobiva „priliku“ u dvoje se iznova ostvariti i uzdignuti do tražene euforije „sreće i razumijevanja“. I bila bi to predvidiv narativ da nije zaokreta kojim nas Steel naprasno vraća u iskrenu stvarnost, onu koja kirurški razdvaja „nas“ od „drugih“. Uvijek smo zapravo „nasuprot drugih“, ne izričito u sukobu, nego više pred drugim kao ispred ogledala u kojem zapažamo obrise vlastitih tjeskoba, strahova, htijenja, stremljenja, ali i istovjetnosti i podudarnosti. Drugi je uvijek ono što bih JA htio biti. Zato reagiramo dvojako: divljenjem ili zavišću. Najčešće zavišću koja rađa gnjev, reakciju odbacivanja i deklasiranja.
U Steelinoj drami susreću se dva svijeta: autohtoni i alohtoni, svijet „starosjedilaca“ i svijet „došljaka“, migranata, tražitelja bolje sudbine kroz traženje posla izvan okvira zadanog rođenjem. Steel, naime, poseže za pitanjima koja često čitamo kod anonimnih komentatora ispod vijesti na portalima koje govore o strancima izdanim radnim dozvolama ili migrantima koji su poginuli tragajući za boljim životom. Ona u brak povezuje mnogima nepovezivo: Britanku i Poljaka. Britanska strana svatovske družine vlastitu bijedu stagnacije i kroničnog neuspjeha spoznaje u izravnom doticaju s Poljakom koji od prvog posla smetlara nezaustavljivo grabi gore, uza stube piramide društvenog statusa. I u prasku sve eskalira, padaju maske prividne uljuđenosti, političke korektnosti, događa se pobuna protiv „stranaca koji nam otimaju radna mjesta“, koji „ne govore naš jezik“. Započinje rat u točki prijepora, u pregibu promjene koja svijet kao prostor supostojanja ciklički zapravo zapljuskuje otkako je čovječanstva.
I tu je taj „problem“ žanrovske odrednice koja se hvata svršetka koji ne okončava, nego posvuda u svijetu traje kao zbilja koju Beth Steel majstorski prebacuje na raster scenske pojavnosti kao skicu za raspravu o određivanju pravde kao kategorije u kojoj uvijek postoje pobjednici i gubitnici. Premda je ta rasprava jalova: srazovi nikad ne rezultiraju pobjedama, nego isključivo promjenama, novim stanjima i okolnostima. Otuda i dojmljivost, perceptivna jakost ove sjajne drame u dihotomiji smijeha i gorčine.
Ivana Šojat
